OPISMENJAVANJE DJECE S AUTIZMOM

Nataša Dolović, prof.

PATRICIA OELWEIN- ČITANJE I PISANJE U DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU
 DOWN SINDROM...I AUTIZAM

                Ovaj program razvijen je u okviru programa za djecu s Down sy i drugim teškoćam u razvoju u Model Preschool Center pri Experimental Education Unit, Child Development and Mental Retardation Center, University of Washington, 1971.-1978. Taj tip programa bio je jedan od originalnih programa Handicapped Children's Early Educatin Programs (HCEEP), utemeljen je da se proširi dalje sve do 1987.  Tijekom tog razdoblja razvijene tehnike su se proširivale i prilagođavale za primjenu u raznim edukacijskim sredinama i za sve dobne skupine. Originalni  program bio je rani intervencijski projekt namijenjen djeci od rođenja do šeste godine. Ciljevi programa su bili da se osigura inovativno rano poduzimanje mjera za djecu i njihove obitelji i da se razvijaju tehnike i strategije podučavanja koje će poboljšati razvoj djeteta, a ujedno pomoći obitelji da se prilagodi svome djetetu. Zbog dobi djece, podučavanje čitanja nije bio jedan od izvornih ciljeva tog programa. Program čitanja je razvijen kao alat za razvoj jezika i bio je samo djelić cjelokupnog programa. Autorica programa je Patricia Oelwein.

                Ovaj program predstavljen je na Kongresu o Down sindromu u Puli 2007., a od 2006. godine primjenjujem ga u edukacijsko rehabilitacijskim postupcima i za djecu s pervazivnim razvojnim poremećajem, posebice kod autizma gdje se pokazao kao vrlo uspješan u razvoju komunikacije, a samim time i u boljoj svakodnevnoj funkcionanosti djeteta i njegove obitelji. U osobnim studijama slučaja, primjenom spomenutog programa i specifičnim individualnim modifikacijama, postignuti su izvanredni rezultati u opismenjavanju djece s autizmom što je i rezultiralo i inkluzijom u redovni sustav školovanja uz asistenta u nastavi. Tako je i 2009. godine po prvi puta u povijesti školstva Međimurske županije upisano pvo dijete s autizmom u redvnu osnovnu školu. 

Neke značajke programa su:

SVEOBUHVATNOST

                Ovim programom djeluje se na različita područja života kako djeteta tako i obitelji. Jača djetetovo samopouzdanje, a rani uspjeh i zadovoljstvo pri čitanju kod neke djece bit će izuzetno motivirajuće. Djeca će naučiti što to znači čitati, koja je vrijednost čitanja- koja je praktična primjena i moć pisane riječi i koja zadovoljstva ono nosi, posebice im pruža vrijedan alat koji vodi dijete ka njegovoj samostalnosti i boljem funkcioniranju u svim aspektima života. Bolja organizacija informacija, pristup tiskanoj riječi, materijali za rad i vježbu. Pomaže im da nadoknade nedostatke u čujnom pamćenju i govornim vještinama. Može pomoći i u artikulaciji. Dugoročno, povećava i veću mogućnost školovanja i zapošljavanja.

RAZNOLIKE METODE UČENJA

                Kao i svaki program rada za djecu s teškoćama u razvoju i ovaj program temeljen je na individualizaciji. To znači da ćemo pustiti dijete da nam odredi koje će se riječi podučavati (riječi koje imaju značenje i korisne su za to pojedino dijetete), brzinu kojom će se učiti riječi, kada prijeći na novi stupanj. Da bi bolje imali uvid u raznolikost metoda učenja, najbolje je da opišem svaki stupanj kroz koji dijete treba proći.

                Stupnjevi čitanja su: akvizicija, vježbanje tečnosti, prijenos i generalizacija.

1.            AKVIZICIJA- prvi stupanj. Uovoj fazi dijete nema informacije niti vještine. U slučaju čitanja, dijete ne poznaje riječi, slova ili glasove- oni su za njega nešto novo. U ovom stupnju kažemo djetetu što je riječ, pokazati mu kako da je prepoznaje i potaknuti ga da je pronalazi i pridaje joj ime. Pozitivnim potkrepljenjem, pomažemo mu da „usvoji“ riječ (ili slovo ili glas) i da razumije njeno značenje. Tu se služimo karticama na kojoj je slika, a ispod slike pisana riječ malim tiskanim slovima crvene boje (pazimo na vlastite imenice koje se pišu velikim početnim slovom). Prve slike su slike najuže  obitelji.

2.            VJEŽBE TEČNOSTI- drugi stupanj. Dijete je upoznato s riječi: prepoznalo ju je, selektiralo, imenovalo, ali treba vježbati da to postane tečno. Za vrijeme ovog stupnja igraju se igre prepoznavanja, selektiranja i imenovanja uz pomoć  kartica sa slikama i bojama, bingo, lotto i druge igre za vježbu gdje ćemo koristiti slike i pisane riječi koje je dijete upoznalo. Ovaj stupanj preklapa se sa sljedećim.

3.            PRIJENOS- treći stupanj. Dijete prenosi svoju sposobnost čitanja riječi na različite prezentacije riječi. Npr. ako je dijete pročitalo  pisane riječi na kartici u boji, sada će svoju vještinu čitanja prenijeti na te iste riječi pisane u drukčijem fontu i veličini (kakvi se koriste u igrama ili knjigama). Ovaj se stupanj može preklapati sa stupnjem uvježbavanja tečnosti, a početak je stupnja generalizacije.

4.            GENERALIZACIJA- zadnji stupanj. Dijete uči kako upotrijebiti  svoju sposobnost čitanja u svim situacijama gdje god i kad god mu to zatrebalo.

Najvažnije je da dijete bude uspješno u svakom koraku prije nego krene na slijedeći, a da bi gradili uspjeh i samopouzdanje koristit ćemo sve one metode za koje smatramo da su učinkovite za svako dijete posebno.

DOSTATNO TRAJANJE

                Vrijeme trajanja svakog tretmana ovisi o djetetu, o njegovoj zainteresiranosti za aktivnosti, o koncentraciji i pažnji, o dobi i brzini čitanja, o broju različitih aktivnosti koje planiramo za naš susret. U početku planiramo 5 minuta za fazu stjecanja riječi, a kako upoznajemo dijete s novim riječima (više riječi za vježbu) i s novim aktivnostima (različite igre), povećamo na 20-30 minuta, ovisno o motiviranosti djeteta. Treba paziti da dijete ne bude opterećeno, niti da izgubi interes, stoga sve aktivnosti trebaju biti zabavne i motivirajuće. Provodi se svakodnevno. Roditeljima se daju upute što će raditi s djetetom kod kuće (na svakom susretu provjeri se do kuda je dijete došlo, tj. koje je riječi upoznalo te se temeljem toga odvija daljnje učenje).

 

BAZIRANOST NA TEORIJI

                Oelwein (1997.) smatra da je vrlo malo djece s Down sy kojoj čitanje nije korisna vještina, značajna i svrsishodna i koja to ne mogu naučiti. To su najčešće djeca sa znatnijim intelektualnim disfunkcijama koja često imaju i dodatne razvojne teškoće. Oni imaju teškoća u razumijevanju jezika i primjeni znakova. Ona govori da takva djeca nemaju sposobnosti i vještine da uspostave odnos s drugima, ali i sa stvarima na smislen način. Smatra da bi bilo beskorisno i nepotrebno takvo dijete učiti čitati jer mu to daje još jedno područje u kojem neće uspijeti. Takva djeca su rijetkost, a da sva ostala djeca bez obzira na teškoće u razvoju mogu naučiti čitati samo im treba pružiti tu priliku.

                Sredina koja njeguje i obogaćuje društvene odnose i brine o razvoju djeteta i prilagođava ga svijetu u kojem živi, istinski potpomaže njegov razvoj na svim aspektima: kognitivnom, emociolanom, fizičkom i socijalnom. Interakcija je temelj svakog učenja. Dijete ne može steći temelje za učenje ako njegova okolina ne omogućava interakciju, tj. ako njegovi pokušaji komunikacije nisu „prepoznati“ od strane okoline i ako izostane  „feedback“ koji je toliko važan. Ako se ne uspostavi pozitivna interakcija i komunikacija (verbalna ili neverbalna), dijete bi trebalo najprije savladati to, prije nego što od njega možemo očekivati neke složenije oblike komunikacije kao što je čitanje. Rani interventni programi su sredstvo za pružanje podrške, informacija i tehnika koje su često potrebne roditeljima da bi se osjetili sigurnima i kompetentnima u odgoju svojeg djeteta s teškoćama u razvoju. Oni su sredstvo kojima možemo promijeniti predrasude koje još, nažalost, postoje i stavove o djeci s teškoćama u razvoju i njihovim mogućnostima, sposobnostima i vještinama te ih prihvatiti kao ravnopravne članove društva u kojem živimo bezuvjetno poštivajući njihovu individualnost.

POZITIVNI ODNOSI

                Nit vodilja ovog programa je „USPJEH JE KLJUČAN“.

                Svi želimo biti uspješni u svemu što radimo. Poslovi u kojima smo uspjeli, veselimo im se ponovno i uživamo u njihovom obavljanju. Uspjeh nas nadahnjuje i potiče na daljnji rad ne bi li ponovno doživjeli uspjeh i na taj način jačali samopouzdanje. Neuspjesi nas često obeshrabruju pa tada izbjegavamo situacije u kojima očekujemo neuspjeh. Učenje vještine, složene i teške kao što je čitanje, može biti pravim izazovom koji nudi mnoštvo situacija za neuspjeh. Ukoliko dijete ne razumije o čemu se radi, ne može pamtiti slova, glasove ili riječi, radi mnogo pogrešaka, tada čitanje postaje odbojno, a dijete će nastojati izbjeći odbojnu situaciju. Mnoga djeca s razvojnim teškoćama ne mogu razumijeti dugoročne prednosti čitanja i nemaju ustrajnost u radu u slučaju neuspjeha, moj je zadatak da ovaj program prilagodim svim raspoloživim tehnikama, metodama i osobnim vještinama i znanjem, da svaki isplaniran korak za dijete bude uspješan. Upravo ovakvim pozitivnim odnosom možemo motivirati dijete za daljnje učenje čitanja!

VREMENSKA USKLAĐENOST

                Usko je vezana uz prethodni princip- pozitivni odnos jer ako je dijete neuspješno u izvršavanju postavljenih zadataka, iz čega proizlazi osjećaj neuspjeha, i ako se tako osjeća vrlo često, mi zapravo potičemo razvoj rizičnog čimbenika za razvoj nepoželjnih oblika ponašanja, što nam, naravno, nije cilj! Poštivajući razvojnu dob djeteta, njegove kognitivne, emocionalne, fizičke i socijalne kompetencije polako prelazimo iz jednog stupnja u drugi bez obzira na kronološku dob. Tek kad dijete uspješno usvoji jedan stupanj, prelazimo na slijedeći.

SOCIO-KULTURALNA PRIKLADNOST

                Bez obzira iz koje sredine dijete dolazi, koje religije, etničke skupine ili kulture, čitanje je vještina koja je usvakom trenutku prikladna jer mu apsolutno pomaže boljoj funkcionalnosti i orijetiranosti u životu, većim kompetencijama i boljoj prihvaćenosti.

EVALUACIJA REZULTATA

                Evaluacija je temeljena na uspješnosti malog čitača.

                Dijete prvo uparuje riječi (najjednostavniji odgovor, uparuje riječ sa riječju); drugo, odabire riječi (odabire riječi na verbalnu indikaciju); treće, govori riječ (verbalno govori riječ ili je izražava znakovima, gestom). Riječi se dodaju postupno. Nakon što dijete ovlada uvedenim riječima dodaju se nove. Abeceda i glasovi (analitičko-sintetička metoda), uvode se kad dijete pokaže uspjeh u čitanju riječi. Vodi se briga da dijete bude uspješno u svakom koraku prije nego što krene na slijedeći. Program je sistematičan, utvrđeni su ciljevi i procedure koje treba slijediti, vode se podaci o djetetovom napretku, a nove riječi i slova uvode se na temelju podataka, dok su aktivnosti opisane u svakom stupnju učenja.

                Uspješnost ovog programa poticanja komunikacijskih sposobnosti i pismenosti kod djece s autizmom najviše od svega ovisi o individulanim karakterstikama djeteta, dosljednosti i ustrajnosti roditelja. Naravno, da bi uopće došli do prve pisane riječi, potrebni su određeni preduvjeti koji se određuju spram trenutne funkcionalnosti djeteta bez bzira na njegovu dob. Što se ranije počne s utvrđivanjem tih preduvjeta, to je veća vjerojatnost da će se te dijete s autizmom opismeniti, znati čitati i pisati. Govor nije jedan od uvjeta!

Reference:

Oelwein, P. (1995) : Teaching Reading to Children with Down Syndrome: A Guide for Parents and Teachers. Topics in Down Syndrome, Woodbine House, 6510 Bells Mill Rd., Bethesda, MD

Fewell, R. & Oelwein, P. (1991): Effective Early Intervention Results From the Model Preschool Program for Children with Down Syndrome and Other Developmental Delays, Topics in Early Childhood Special Education Spring 1991 vol. 11 no. 1 56-68.

KAKO POTICATI RAZVOJ KOMUNIKACIJE U DJECE S AUTIZMOM?

 Nataša Dolović, prof.

Poteškoće komunikacije, jedne su  od specifičnih karakteristika pervazivnog razvojnog poremećaja. Vrlo često će roditelji posumnjati da s njihovim djetetom nešto nije u redu, upravo onda kada bi dijete trebalo govoriti. Nije im toliko čudno kad se dijete  ne odaziva na ime, ili kad se igra nekako „čudno“, npr. voli vrtjeti kotač satima, ili nikoga previše ne gleda u oči, ali kad dijete ne govori, alarm je za svakog roditelja.

Komunikacija može biti verbalna i neverbalna! Verbalna, kada koristimo govor; neverbalna, kada koristimo geste, mimiku, izraze lica, način držanja tijela, pogled...zapravo, sve što činimo u datom trenutku  u društvu druge osobe da bi dobili njezinu pažnju ili podijelili svoju, a da ne koristimo govor! Na primjer: vaše dijete je žedno. Koristeći verbalnu komunikaciju, ono će reći: „Molim soka“ ili „Želim sok“ ili „Piti“; koristeći neverbalnu komunikaciju: dijete će vas uzeti za ruku i dovesti do vode ili uzet će čašu i čekati da vi shvatite da želi piti ili stajat će kod flaše soka i gledati u nju i sl., ali isto tako i ako  ne znate što želi, ne razumijete ga, vrlo je vjerojatno da će doći do nepoželjnih oblika ponašanja!

Komunikacija je mnogo više od same sposobnosti da funkcionalno koristimo govor, tj. da koristimo riječi i spajamo ih u rečenice koje nose neku informaciju!

Djeca s poremećajima iz spektra imaju značajne poteškoće komunikacije: u usvajanju jezika i govora, poteškoće neverbalne komunikacije, ali i poteškoće u razumijevanja! Koliko je svako dijete posebno i različito kod autizma, toliko su i njihove komunikacijske sposobnosti različite: od potpuno neverbane djece do vrlo rječitih i fluentnih govornika samo nešto specifičnijeg načina govora, neobične intonacije i sl. 30-50% djece s autizmom nikada ne razviju funkcionalni govor, međutim, pravovremenom ranom intervencijom, ovaj se postotak smanjuje!! Razina komunikacijskih sposobnosti i kompetencija, snažan su prediktor razvojnog ishoda djece iz spektra.

Mnogim roditeljima djece s autizmom je rečeno da ako dijete ne progovori do 4., najkasnije 5. godine, vrlo je vjerojatno da dijete neće nikada progovoriti. Zanimljiv je članak koji je nedavno izašao u znanstvenom svijetu, objavljen u časopisu Peaditrics  (http://pediatrics.aappublications.org/content/131/4/e1128) u kojem su znanstvenici Centra za autizam i srodne poremećaje u Baltimoru, SAD, istraživali razvoj govora u 535 djece, u dobi od 8 do 17 godina, koja su imala dijagnozu autizma ili značajnog zaostajanja u razvoju govora u dobi od 4 godine. U dobi od 4 godine njihov govor se protezao od neverbalnog do govora u kojem se koristi jedna riječ ili fraza, ali bez glagola. Ustanovili su da je većina te djece usvojila govor i poslije 4 godine života. Gotovo polovica (47%) usvojilo je tečan govor, a dvije trećine (70%) moglo se izražavati u jednostavnim frazama. Znanstvenici su također željeli vidjeti koji su to faktori koji utječu i imaju utjecaj na razvoj govora, tzv. prediktori i ustanovili su sljedeće: djeca koja su s vremenom razvila govor imala su viši kvocijent inteligencije (IQ-određen testovima neverbalne komunikacije) i ne tako izražene poteškoće socijalizacije, a iznenađujući je podatak da suženi interesi i repetitivna/ponavljajuća ponašanja nisu imala utjecaj na razvoj govora. Ovo istraživanje, dakako da daje jednu novu nadu, ne samo roditeljima već i nama edukacijskim rehabilitatorima koji se bavimo autizmom. No, usprkos ovim divnim vijestima, želim naglasiti izuzetnu važnost rane intervencije i edukacije roditelja. Naravno, ako se u najranijoj dobi dijete neće naći u brojnim komunikacijskim situacijama i socijlnim interakcijama, ono niti neće imati potrebnog iskustva u kojem može učiti. Bez obzira da li dijete s pervazivnim razvojnim poremećajem ima snižene, prosječne ili više intelektualne sposobnosti, ako mu ne pružimo određeno iskustvo i damo potrebne informacije, ono neće moći učiti. Što je dijete mlađe, a roditeljima date adekvatne upute kako poticati komunikacijske sposobnosti kod neverbalne djece s autizmom, veća je vjerojatnost da upravo vaše dijete bude potvrda najnovijih znanstvenih istraživanja.

Upravo zbog toga, donosim vam nekoliko malih savjeta kako adekvatno stimulirati razvoj komunikacije u djece s autizmom:

1.      Potičite igru i socijalnu interakciju- djeca uče kroz igru.  Interaktivna igra pruža specifično zadovoljstva kako djetetu tako i vama. Probajte različite igre kako bi otkrili u kojima vaše dijete najviše uživa. Potičite socijalnu interakciju (igrajte se najmanje u paru!). Primjer: pjevanje, recitiranje poznatih pjesmica i brojalica i sl. Za vrijeme interakcija, obavezno budite ispred svojeg djeteta , u razini njegovih očiju što će olakšati vašem djetetu da vas dobro vidi i čuje (ne prisiljavajte dijete da vas gleda u oči, budite u njegovom vidokrugu, ako vas pogleda samostalno...super!!). Ne ustručavajte se jako gestikulirati i pokazivati rukama, izrazima lica, tijela i sl. i tako dobiti njegov pogled!

2.      Imitirajte svoje dijete-imitirajući djetetove zvukove ili ponašanja tijekom igre, više ćete poticati vokaliziranje i interakciju. To također potiče dijete da imitira vas i da uči naizmjeničnim ponašanjima (sad ja, sad ti). Imitirajte točno ona ponašanja koja pokazuje vaše dijete (ako su ona pozitivna.) Na primjer, ako vaše dijete vozi autić, vozite i vi, ako se njegov auto „sudari“, nek se „sudari“ i vaš, ili, ako dijete kaže „aaaaaaa“ i vi to isto kažite, ili, nakašlja li se, nakašljajte se i vi. Nemojte se   
obeshrabriti  ako dijete neće imitirati vas...budite uporni, samo imitirajte svoje dijete, jednog dana će vas iznenaditi kad se najmanje nadate! Ono vas vidi, čuje i prati! Pazite: Nemojte imitirati ako vaše dijete baci autić!

3.      Usmjerite se na neverbalnu komunikaciju-geste i kontakt očima mogu biti temelj govoru. Potičite svoje dijete imitacijom i odgovorljivosti na ta ponašanja. Pretjerujte  gestama (jako se "kreveljite" ....) Koristite pokrete i riječi prilikom komunikacije. Primjer: ispružite ruku i pokažite prstom kad kažete „gledaj!“ ili kad kažete „da“ jako pokažite tu gestu, mašući glavom gore dolje ili za „ne“ , mašući lijevo- desno. Koristite geste koje dijete može lako imitirati, primjer: pljeskanje rukama, pružanje ruke, mahanje glavom, otvaranje i zatvaranje dlanova i sl. Primjetite i budite odgovorljivi na geste vašeg djeteta. Na primjer; kad dijete pogleda u igračku ili je pokaže, ili vas vuče do nje. Dajte djetetu igračku,  ili, još bolje, nađite vremena te se poigrajte zajedno. Isto tako, pokažite prstom na igračku koju vi želite prije nego je uzmete i poigrate se njome. Nemojte biti lijeni i dvadeset puta za redom pokazati kažiprstom autić koji želi dijete ili vi. Vaše dijete uči i treba „bezbroj“ ponavljanja!

4.      Dozvolite svojem djetetu mali vremenki odmak prije nego li vam „odgovori“. Prirodno je osjećati potrebu da ga nagovarate da progovori ili odgovori odmah na vaše postavljeno pitanje ili zadani zadatak. No, nemojte žuriti i nemojte ga požurivati, izuzetno je važno da djetetu pružite mnogo mogućnosti komunikacije iako ono ne govori (ne koristi govor za komunikaciju). Kada pitate nešto ili dijete vas nešto traži, zastanite na trenutak, pažljivo gledajte pokrete tijela, slušajte zvukove koje dijete koristi i „odgovorite“ na svaki mali znak komunikacije. Vaša trenutna osjetljivost na sve te male znakove i odgovorljivost, dati će djetetu osjećaj komunikacije i samopouzdanja, što je prekrasan motivator za svaku slijedeću komunikacijsku interakciju.

5.      Pojednostavnite svoj jezik! Kada to činite dajete najbolju mogućnot djetetu da za vama ponovi, da vas imitira, da vas prati, da vas razumije. Ako vaše dijete ne govori, koristite samo riječi. Primjer: dijete se igra loptom, recite samo „lopta“ ili „baci“ (pokazujući i gestom). Ako vaše dijete koristi jednostavne riječi, vi ćete koristiti jednostavne fraze: pr. „baci loptu“ ili „kotrljaj loptu“.  Probajte uvijek koristiti jednu riječ više nego to čini vaše dijete...naravno, ne zaboravljajući geste!

6.      Slijedite interes vašeg djeteta! Umjesto da ga prekidate u nečemu na što je trenutno usmjereno, pridružite mu se koristeći riječ i geste. Opisujte, pričajte o tome što dijete radi (koristeći pravilo- jedna riječ više od onog što dijete koristi). Primjer: dijete uzima igračke iz kutije, recite i pokažite gestom „uzmi“ ili „van“ ili „u“ ako stavlja igračke u kutiju. Podržavajući i pričajući jednostavnim govorom o onome što dijete trenutno radi, pomažete mu razvijati razumijevanje.

znak za "mama"

7.      Ne zaboravite koristiti tzv. vizualne strategije (sličice) i znakove/geste! Vizualne strategije samo pomažu vašem djetetu da razumije izrečene riječi. Djeca s autizmom su izuzetno vizualna, pa nemojte im to ukraćivati. Mnogi roditelji misle da ako djeca koriste sličice ili znakove, neće htjeti govoriti. Naravno, to je mit! Dapače, vizualne strategije (sličice) i znakovi mogu samo još više potaknuti razvoj komunikacije, socijalne interakcije i svrsishodniju igru! 

I na kraju, opet ponavljam...PRVO BUDITE RODITELJ, NE TERAPEUT. UŽIVAJTE U IGRAMA S VAŠIM DJETETOM, JER SAMO TAKO MOĆI ĆETE NAJBOLJE NAPREDOVATI. POTRAŽITE SAVJET EDUKACIJKOG REHABILITATORA KOJI ĆE VAM POMOĆI U TOME! NEMOJTE ČEKATI!