NOVO U ANGERONI

 DIJAGNOSTIKA POTEŠKOĆA IZ AUTISTIČNOG SPEKTRA PO ADOS-2 DIJAGNOSTIČKOM INSTRUMENTU

Od sada možete obaviti dijagnostiku po ADOS-2 dijagnostičkom instrumentu i u Angeroni. Edukacija i certifikacija kliničara provedena je u New York- Presbyterian Hospital/ Weill Cornell Medical Center, CENTER FOR AUTISM AND THE DEVELOPING BRAIN, čija je ravnateljica upravo jedna od autora ADOS-a, dr Catherine Lord koju sam imala čast upoznati.
Baš kao što su poteškoće iz autističnog spektra šarolike u svojoj lepezi ponašanja i simptomatologije, isto je tako i “šarolika” sama dijagnostika. Četo roditelji primjećuju da se njihovo dijete razvija na neki neuobičajeni način, ali tek kašnjenje u razvoju govora dovodi ih po savjet. Znaju izrazizi svoju zabrinutost pedijatrima na redovnom pregledu, međutim kod vrlo male djece (pričamo o dobi od 12-18 mjeseci) ostavljamo prostora i čekamo da se neke “stvari” poslože. U današnje vrijeme, iako je rpošlo već sedamdesetak godina od kada je gospodin Kenner spomenuo neka specifična ponašanja u djece te ih nazvao autističnima, ništa se previše u dijagnostici nije promijenilo. Ulaže se puno novaca u pronalazak uzroka, istraživanja gena, proučavanja ponašanja, ali nismo se baš tako daleko odmaknuli u spoznaji što je to autizam i njemu slična ponašanja, što ga uzrokuje i kako pomoći toj djeci i njihovim obiteljima da ostvare što kvalitetniji odnos unutar obitelji, ali i društvu općenito.
Ono što sa sigurnošću znamo, je da pravovremena rana intervencija, kad su djeca još jako malena i edukacija njihovih roditelja, ima snažan utjecaj na razvojni ishod i funkcioniranje obitelji u cjelosti. Postoje brojni programi rane intervencije koji se mogu primjenjivati u tretmanima djece s poteškoćama iz spektra, neki su znanstveno potvrdili svoju efikasnost, dok su drugi sporadično pomagali na ovaj ili onaj način bez znanstvene podloge, dok, nažalost postoje i “terapije” koje ozbiljno mogu narušavati zdravlje, pa i život djeteta. Zašto roditelj pribjegava svemu za što netko napiše, spomene, da je učinkovito i da je to “pravi lijek protiv autizma”, mogu jedino shvatiti ako na tu problematiku pogledam kao majka ne kao terapeut. Samo na taj način možda mogu razumijeti da valja probati sve dostupno, valjano ili ne, kako bi pomogla svojem djetetu koje je prije godinu dana pričalo, igralo se s drugima, a nakon toga, preko noći izgubilo sve ono dječje čemu sam se kao majka veselila. Jer, gdje god da se okrenem, koga god pitam, što god tražim, nitko nema odgovore, nitko nema savjet što i kako pomoći tom djetetu i sebi, a osjećam da mi vrijeme izmiče, vidim da su ponašanja ponekad i gora, osjećam da mi je dijete sve dalje...
Nije uobičajeno davati dijagnozu maloj djeci, ali nije niti profesionalno opravdano reći roditeljima da je sve u redu i da valja pričekati još neko vrijeme da vidimo hoće li se neke stvari razviti u pozitivnom ili negativnom smjeru. Vrijeme kada, neurorazvojno možemo najviše utjecati na mozak, ponašanja, razvoj, nam prolazi kroz prste kao suhi pjesak u rukama.
Kako se dijagnosticira autizam i druge poteškoće iz autističnog spektra?
Najčešće se koristi upitnik za roditelje M-CHAT (nešto sažetiji Q-CHAT), no to je upitnik, dok se kao dijagnostički instrument koristi ADOS-2 (ADOS). Kod M-CHAT upitnika, postavljaju se pitanja roditeljima, pri čemu oni odgovaraju prema onome što vide kod svojeg djeteta, međutim, oni su roditelji, pa je vrlo vjerojatno da će i odgovori biti u velikoj većini subjektivni, ali isto tako, kliničar koji provodi M-CHAT mora i provjeriti neke odgovore...primjer: Da li vaše dijete pokazuje prstom kad nešto želi? “Da, uvijek pokazuje”- kažu roditelji, a kad to provjerite, vidite da dijete ne uspostavlja nešto što bi trebalo da to pokazivanje prstićem ima svoju pravu funkciju i smisao. M-CHAT-om možemo dobiti smjer kretanja za daljnju opservaciju, ali i mogućnost da roditelje pravilnije usmjerimo kako postupati sa svojim djetetom.
ADOS-2 dijagnostički je instrument kojim se s dosta velikom vjerojatnošću može utvrditi da li je dijete u autističnom spektru poteškoća ili nije. Naravno, ne određuje se stupanj težine prisutnih simptoma, što obično zanima roditelje jer pravilnim intreventnim programima usmjerenim prema djetetu i posebno prema roditeljima, vi vidite kako se klinička slika koju pokazuje dijete mijenja, pa u godinu dana rada s djetetom možemo značajno poboljšati stanje (o tome nešto više uskoro). No, i jedna od autora ADOS-a, dr. Catherine Lord, navodi da nije 100% siguran, da kod jako male djece rezultat može biti i lažno pozitivan, ali i lažno negativan. To znači da u nekim slučajevima vi procijenite da dijete ima naznaka autizma, a kasnije se ustanovi da zapravo o tome nije riječ- lažno pozitivan, ili obrnuto, kada ne možete procijeniti niti uvidjeti simptomatologiju autizma, kažete da autizam nije prisutan, a zapravo kroz vrlo kratko vrijeme dijete pokazuje jasne simptome- lažno negativan. Lažno pozitivne i lažno negativne procjene najčešće se događaju kada procjenu vrši neiskusan kliničar jer za dijagnostiku ove vrste dječjih razvojnih poteškoća treba biti posebno osjetljiv te imati što više spoznaja i slika kako ti simptomi izgledaju u bilo kojoj sferi spektra. A to iskustvo kliničar može dobiti jedino neposrednim radom sa što više različite djece. Najčešće su upitne dijagnoze djece kada nemaju jasnu kliničku sliku autizma, već su to djeca koja su “malo čudna, malo svoja, vole čistoću, perfekciju, zanimaju ih neobične stari, mogu gledati jedan te isti crtić puno puta te znaju ga gotovo napamet, s njima lijepo razgovarate, ona lijepo pričaju, čak se čudite odakle im taj riječnik, znaju sva slova do trećeg rođendana, obožavaju brojeve, jako su živahna i aktivna...” Ta djeca vrlo često imaju lažno negativne (ne)dijagnoze, i često se zamijeni kliničkom slikom ADHD-a, te kad drugim stručnjacima bude puno jasnije (oko trećeg, četvrtog razreda osnovne škole, a nažalaost, ponekad i puno kasnije), dijete ili mlada osoba ima već značajnijih poteškoća u ponašanju, učenju, zadirkivanju od druge djece, razvija neke strahove, OCD porive i sl. No, imajte na umu da su godine donijele navike, navike rutine, a to nam je najteže mijenjati. Uvijek savjetujem, zaista nije važno da li ima razloga za dijagnozu ili ne, ali ako ste zabrinuti i oko najmanjih stvari o razvoju vašeg djeteta, pitajte. Promjenama svojeg ponašanja prema djetetu, najsnažnije utječete na promjenu njegovog ponašanja...pozitivno ili, nažalost, i negativno. “Dobivanje” dijagnoze ne znači da ste “izgubili” dijete, da je “kraj svijeta”...važno je dići životnu i adaptivnu funkcionalnost osobe, ali i obitelji na što veću moguću razinu jer dijete s poteškoćom iz autističnog spektra ima nepresušni izvor razvojnog potencijala koje samo treba pronaći...rad, upornost, ustrajnost, dosljednost, usponi i padovi ključ su boljeg razvojnog ishoda.