NEUROBIOLOGIJA AUTIZMA / MOTORIČKI RAZVOJ I AUTIZAM

Napisala: Nataša Dolović, prof.

U posljednjih nekolio mjeseci dolazi mi sve više roditelja s vrlo malom djecom koji sumnjaju da njihovo dijete ima simptome autizma. Među brojnim pitanjima, jedno od čestih je i pitanje građe mozga, da li je riječ o nekom poremećaju strukture mozga, anatomiji, obliku. Zaista teško pitanje obzirom da je mozak sam po sebi velika nepoznanica, a mozak osoba s autizmom? Da, pogledajno što kaže znanost i dostupna mi istraživanja. 

Autizam je kompleksna razvojna poteškoća koju karakteriziraju poteškoće u socijalnim interakcijama, jeziku, ponašanju i kognitivnom funkcioniranju. Uzrok autizma je uvelike nepoznat iako se sugerira da genetika ima jako veliku ulogu, uključujući i razvojne i okolinske faktore, te kombinacija spomenutih čini zapravo jednu predispoziciju za razvoj autističnih značajki. Zato nije začuđujuće da je neurobiologija autizma vrlo kompleksma. I zaista, u zadnjih 60 godina istraživanja zaista se malo pomaknulo u spoznaji koji su to neuralni razvojni deficiti koji uzrokuju autistična ponašanja.

Područja mozga koja bi eventualno bila „odgovorna“ za ponašanja karakteristična za autizam, otkrivaju poteškoće u obje strukture, kortikalne (površina mozga) i subortikalne (sve ono što je ispod površine mozga). To nije nimalo iznenađujuće obzirom da autizam dotiče  gotovo sve aspekte funcioniranja mozga uključujući motoriku, senzornu integraciju, kognitivne funkcije, pažnju, govor, jezik, komunikaciju općenito, emocije i socijalizaciju. Relativno je malo mozgova djece s autizmom istraženo postmortem (nakon smrti) jer životni vijek osoba s autizmom je isti kao i u osoba bez autizma. Zbog toga, najveći broj nekakvih dokaza u promjenama moždanih struktura dobiva se pažljivim simanjem tih struktura , posebice korištenjem tzv. MRI (magnetic resonance imaging- popularno nazvana magnetska rezonanca; http://hr.wikipedia.org/wiki/Magnetska_rezonancija) te tzv. PET snimanjem (positron emission tomography).

MRI je ne-invanzivna metoda dobivanja slika mekog tkiva kao što je mozak pomoću korištenja snažnih magneta dok pomoću PET snimanja dobivamo slike protoka krvi u tkivu poput mozga. Znanstvene studije koje su koristile te tehnike snimanja mozga u osoba s autizmom, ustanovile su da su najčešće abnormalnosti u razvoju mozga u strukturama koje se zovu mali mozak (cerebellum- nalazi se na zatiljku glave, dio koji je odgovoran za koordinaciju pokreta i ravnotežu) i u corpus callosum-u (debeloj poveznici koja spaja lijevu i desnu moždanu hemisferu). U brojnim se literaturama također navodi da postoje abnormalnosti u volumenu mozga. Nedavne su studije pokazale da se novorođenčad koja će kasnije razviti siptomatologiju autizma rađa sa sasvim normalnom ili nešto manjom veličinom mozga, a da u dobi od 2.- 4. godine života, najveći porast volumena  mozga je u područjima kao što su cerebralni korteks (površina mozga), mali mozak i u tzv. limbičkom sustavu, koji čine jedan set struktura mozga odgovornih za osjećaje, učenje i memoriju. Zanimljiva jedna studija Courchesne i Pierce-a (2005) koji su ustanovili da novorođenčad nema nikakvih razlika u volumenu mozga, međutim u dobi od 2-4 godine života, djeca s autizmom imaju značajno veći volumen od kontrolne skupine, dok  u vrijeme adolecencije opet nema nikakvih razlika. U toj istoj studiji, znanstvenci navode da se maksimalna veličina mozga kod djece s autizmom potistiže do dobi od 5 godina što je gotovo 6-10 godina prije negoli je uobičajeno u tipičnom razvoju.

Mali mozak (cerebellum)

Mali mozak sudjeluje u koordiniranju mišićne aktivnosti, reguliranju mišićnog tonusa i održavanju ravnoteže, a utječe na sve vrste motoričke aktivnosti. Mali mozak omogućuje

izvođenje usklađenih, glatkih i svrhovitih pokreta.

Iako je vrlo malo istraživanja koja se bave malim mozgom u osoba s autizmom, gotovo uvijek se u njima govori da su neuroni malog mozga atipični u osoba s autizmom ( da su neuobičajeno  mali i gusto posloženi). Snimanjem malog mozga MRI metodom, ustanovljeno je da su abnormalnosti u razvoju malog mozga prisutni i prije kraja prve godine života (Hashimoto i sur., 1995). Danas se pouzdano zna da je mali mozak odgovoran ne samo za kontrolu pokreta i ravnotežu, već je izuzetno bitan i za druge funkcije poput pažnje, senzorno razlikovanje, radne memorije i kompleksnije kognitivno rješavanje problema (Courchesne&Allen, 1997).

Frontalni (prednji) režanj mozga 

Frontalni režnjevi su odgovorni za planiranje i izvršavanje naučenih i svjesnih radnji; oni su mjesto i mnogih inhibitornih funkcija. Postoje najmanje 4 funkcionalno zasebna područja u frontalnim režnjevima: primarni motorički korteks u precentralnom girusu (smješten najviše posteriorno) te medijalno, orbitalno i lateralno područje (prefrontalna područja).

Medijalno frontalno područje odgovorno je za svijest i motivaciju. Frontalno orbitalno područje pomaže u oblikovanju socijalnog ponašanja. Inferolateralno područje odgovorno je za jezične funkcije, dorzolateralno područje upravlja svježe stečenim informacijama, funkcionalno nazvano “radna memorija”.

Iako se dugo vjerovalo da  prednji (frontalni) režanj mozga (smješten u predjelu iza našeg čela) ima ključnu ulogu kod autističnog spektra poremećaja, taj dio čini veiki dio cjelokupnog našeg mozga i posebno je odgovoran za tzv. izvršne funkcije osoba s autizmom što uključuje jezik i socio-emocionalno funkcioniranje.

Izvršne funkcije čine: sposobnost planiranja, radnu memoriju, selektivna pažnja, sposobnost prihvaćanja i pridržavanja pravila, kontrola impulzivnosti, donošenje odluka, fleksibilnost razmišljanja, organizacja vremena...koje kad pogledamo, predstavljaju najveće poteškoće kod osoba s autizmom. Čak i u prvoj godini života djeteta, možemo primjetiti znakove disfuncije frontalnog područja mozga u socijalnim interakcijama i nemogućnosti razvoja verbalne i neverbalne komunikacije. (Baron-Cohen i sur., 1992).

Studije koje su koristile tehnike snimanja, ustanovile se da se zapravo u području frontalnog režnja zamjećuje najveće povećanje bijele i sive tvari mozga u usporedbi s drugim područjma (Carper i sur., 2002).

Limbički sustav

Ovaj dio mozga od najvećeg je interesa znanstvencima upravo radi različitosti težine simptomatologije samog autizma. Limbički sistem čini jedan paketić struktura kojeg čine amigdala, hipotalamus, hipokampus i dijelovi cerebralnog korteksa (moždane kore) za koje se smatra da su vrlo važne za emocije. Posebice, amigdale za koje se smatra da su najvažnije u modulaciji socijalnih interacija i anksioznosti, koje čini velik dio važnih simptoma autizma.

Još je jedna velika zanimljivost u znanstvenom svijetu koji se bavi autističnim spektrom poremećaja, jedna studija objavljena prije mjesec dana u stručnom časopisu „Cerebral Cortex“ (Harr i sur., 2014), a govori o anatomskoj abnormalnosti mozga u osoba s autizmom. Uključivala je 1000 ispitanika u dobi od 6-65 godina starosti koristeći MRI metodu snimanja, snimajući 180 različitih područja mozga. Utvrdili su značajno povećanje ventrikularnog volumena, smanjen volumen corpus-a callosuma-a (samo centralni segment) i nekoliko kortikalnih područja povećane debljine u osoba iz spektra, a zapravo većina onoga što smo i spominjali prije kao specifičnosti za osobe s autizmom (veći intrakranijalni volumen, manji volume cerebelluma (malog mozga), kao i povećane amigdale, u ovoj studiji nisu potvrđene! Stoga, kao što i sama studija zaključuje, anatomske strukture nisu i ne bi smjele biti dijagnostički kriterij autističnog spektra poremećaja!

NEUROKEMIJSKA  OSNOVA AUTIZMA

Literatura koja se najviše bavi ovom problematikom kod autističnog spektra poremećaja, najčešće se bavi tzv. neurotransmitorima kao što su serotonin , dopamin , glutamat i GABA. Na primjer, serotonin ima važnu ulogu u regulaciji procesa neurogeneze (proces stvaranja živčanih stanica u mozgu koji se razvija, regulira funkcije poput fine mišićne kontrakcije, regulira temperaturu, apetit, osjećaj boli, ponašanje, krvni tlak i disanje; kada je u ravnoteži, daje osjećaj zadovoljstva i mentalne opuštenosti; previše ili premalo serotonina dovodi do abnormalnih mentalnih stanja, poput depresije ), mijelinizaciji aksona (proces stvaranja mijelina- mijelin je omotač oko aksona i ima izuzetnu važnost u provedbi električnih impulsa, bijele je boje pa stoga čini tzv. bijelu tvar mozga, a Pryweller i sur. (2014), u svojem istraživanju pronalaze, među ostalim, i povezanost integriteta bijele tvari i senzornog ponašanja) i sinaptogenezi (stvaranju sinapsi- povezanosti između dva neurona). Istraživanja se u najvećoj mjeri slažu s činjenicom da kod osoba s autizmom postoji povišena razina serotonina što utječe na povećanje bijele tvari u mozgu.

Dopamin igra značajnu ulogu kod ponavljajućih (repetitivnih) pokreta kod autizma. Brojna istraživanja navode da je smanjen dopamin  u frontalnom korteksu u odnosu na ostala područja. Neka druga istraživanja navode da je potencijalni uzrok autističnog ponašanja u kemijskoj neuravnoteženosti mozga uzrokovanoj disproporcionalno visokoj razini ekscitacije ili disproporcionalno slaboj inhibiciji, odnosno, prisutna je neuranoteženost u ekscitacijskim i inhibicijskim živčanim stanicama (GABA).  Ovakva kemijska neuravnoteženost može nekim dijelom objasniti neke poteškoće prisutne kod djece s autizmom.  Možemo samo zamisliti kako previše opterećen ili premalo opterećen moždani sustav može funkcionirati u svakodnevnom životu, na svijet koji nas okružuje, na memoriju, mišljenje ili motoričku kontrolu.

Nadalje, neuralna povezanost ima poseban interes za znanstvenike. Wass (2011) govori o tim poteškoćama mozga  posebice o značajno drukčijoj neuralnoj povezanosti u frotalnim i temporalnim područjima mozga, tj. o prevelikoj neuralnoj povezanosti.

I na kraju, bez obzira da li postoji različitost unutar same strukture mozga osobe s autizmom ili ne, kad jednom već imamo dijete, ono je tu, i ono najvažnije je kako mu pomoći da se aktualizira u ovom okrutnom svijetu koji vrlo vjerojatno neće imati razumijevanja za njegovu posebnost. No, vodeći bitke na svim područjima, roditelji su najbolji advokati, zato je i cilj rane intervencije upravo adekvatna edukacija i podrška roditeljima. Sve u svemu, mozak u trenutku rođenja ne možemo mijenjati, ali možemo uvelike utjecati na njegov daljnji razvoj dajući mu iskustvo i stimulaciju koja može promijeniti sam tijek razvoja upravo zbog ogromnog broja neurona koji vape za novim umrežavanjem, a bez iskustva i izazova nema novog umrežavanja! Neurorazličitost (termin koji se počeo koristiti krajem devedestih godina prošlog stoljeća, a odnosi se na atipični neurološki razvoj koji se prihvaća kao normalna ljudska različitost) je prisutna među svima nama, sa simptomima autizma ili ne. Rasti i razvijati se s tom neurorazličitosti u ovom licemjernom i predrasudama prepunom svijetu, zaista je nezdravo i posebno teško, naročito zato jer nismo u postavljenim regulama prosječnosti koja nosi prihvaćenost! Ali, ako krenemo od sebe nekom samoanalizom i barem donekle iskrenim odnosom prema sebi samima, možemo promijeniti stavove i odnose prema svima onima koji su drukčiji na bilo kojoj razini postojanja...i ono najbolje... nisu prosječni. A filozofski gledano, prosječnost je kočnica evolucije!

Reference:

Baron-Cohen i sur. (1992): Can autism be detected at 18 months? The needle, the haystack and the CHAT, British Journal of Psychiatry, 161, 839-843.

Carper, R. A. I sur. (2002): Cerebral lobes in autism: early hyperplasia and abnormal age effects, NeurImage,16, 1038-1051.

Courchesne,E. & Pierce, K. (2005): Brain overgrowth in autism during critical time in development: Implications for frotal  pyramidal neuron development and connectivity, International Journal Developmental Neuroscience, 23, 221-234)

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/neurologija/funkcija-i-disfunkcija-mozdanih-reznjeva

Hashimoto, T. i sur. (1995): Development of the brainstem and cerebellum in autistic patients, Journal Autism Developmental Disorders, 25, 1-18.

Harr,S. i sur. (2014): Anatomical Abnormalities in Autism?, Cereb. Cortex doi: 10.1093/cercor/bhu242 First published online: October 14, 2014 (http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/25316335)

Miloš Judaš & Ivica Kostović: Temelji neuroznanosti (http://www.hiim.unizg.hr/index.php/udzbenik-temelji-neuroznanosti)

Pryweller, J. R. i sur. (2014): White matter correlates of sensory processing in autism spectrum disorders, NeuroImage: Clinical, Volume 6, pages 379–387; DOI: 10.1016/j.nicl.2014.09.018 (http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S2213158214001545)

Wass, S. (2011): Distortions and disconnections: Disrupted brain connectivity in autism, Brain and Cognition, 75, 18–28 (http://www.mrc-cbu.cam.ac.uk/wp-content/uploads/2013/03/Wass-2011-BC.pdf)

 MOTORIČKI RAZVOJ I AUTIZAM

Nataša Dolović, prof.

Autizam je jedan od pervazivnih razvojnih poremećaja koji je karakteriziran kvalitativnim poteškoćama socijalne interakcije i komunikacije te specifičnim/neobičnim interesima uz prisutnost repetitivnih i stereotipnih ponašanja.

Iako motoričke poteškoće nisu dio dijagnostičkog kriterija (prema DSM-IV ili ICD -10), motoričke stereotipje jesu (npr. „čudni“ pokreti rukama, pljeskanje ili složeniji pokreti cijelog tijela). Nadalje, kod djece i odraslih osoba s autizmom možemo primjetitit specifičnu posturu (držanje) tijela, a i uporabu gesta u komunikaciji i socijalnim interakcijama. Upravo zbog svega navedenog, motorika je jedna od klinički značajnih aspekata kod djece i odraslih s  autizmom mada, najčešće, gotovo zanemarena kao jedna od primarnih poteškoća upravo zbog kognitivnih poteškoća.

Tjelesna aktivnost, ili popularno zvani „fitness“, temeljni je aspekt optimalnog razvoja svakog od nas. Vježbajući  pravilne obrasce tjelesnog kretanja, naše tijelo i mozak dobivaju neko novo iskustvo koje nam pomaže da bolje funkcioniramo u  svakodnevnom životu. 

Za djecu i odrasle osobe s autizmom to predstavlja jedan dodatni izazov i poteškoću iz dva razloga:

1.      Velika većina djece iz spektra autističnog poremećaja imaju disbalans razvoja grube motorike što se odražava na njihov hod, posturu (držanje tijela) i mogućnosti izvedbe tzv. „velikih“ pokreta (pr. guranje, povlačenje, penjanje i sl.)

2.      Danas se vrlo teško nađu programi koji su usmjereni na razvoj motorike kod jdjece s autizmom. Pri tom mislim na programe koji imaju dogoročne ciljeve utjecaja novostečenih motoričkih iskustava na sveobuhvatan razvoj djece a sutizmom. Zananstveno je dokazano da motoričke poteškoće i poteškoće ravnoteže koje se javljaju u najranijoj dobi, perzistiraju i kasnije u životu te otežavaju svakodnevnu funkcionalnost.

Tjelesna se neuravnoteženost i, nazovimo je, „slabost“ mišića, neće samoregulirati. Ipak, ljudsko tijelo je izvanredan mehanizam koji uči spram onog što mu damo da bi bolje funkcioniralo. Ako kažemo tijelu da „učini“ nešto (skače preko prepreke, udari loptu ili se penje po ljestvama), naši će mišići odmah odgovoriti, iako ne uvijek na najefikasniji način. Specifični mišići uključeni su u izvedbu specifičnih funkcija. Kada pogriješan mišić pokušava nadomjestiti nefunkcionalnost odgovornog mišića, vrlo često se događa da je motorički odgovor siromašan, nespretan, nekoordiniran, neorganiziran i neuravnotežen pa može dovesti, ne samo do krivih obrasca kretanja već i do ozljede.

Motoričke poteškoće koje mogu biti prisutne kod djece  i odraslih s autizmom su:

-          Fina motorika (fini pokreti prstiju i šake)

-          Repetitivni pokreti rukama i stopalima

-          Sporije reakcije i spretnost ruku i nogu

-          Dijadohokineza (poteškoće izvršavanja brzih naizmjeničnih pokreta)

-          Gruba motorika (veliki pokreti cijelog tijela)

-          Poteškoće ravnoteže

-          Hod (često na široj osnovi, na prstima ili petama i sl.)

-          Smanjena koordinacija lokomotornih vještina (pr. trčanje ili skakanje)

-          Hipotonija

Vrlo često je motorička odgovorljivost povezana sa senzornom obradom.

Djeca s autizmom mogu imati ekstremne reakcije na senzornu stimulaciju, pa u skladu s time imaju izražajne poteškoće senzorne integracije (vidi dio o Senzornoj obradi). Osjetila mogu biti hiposenzitivna (premalo osjetljiva) ili hipersenzitivna (previše osjetljiva).

Hipersenzitivna djeca često su preopterećena čak i najmaljim razinama informacija iz okoline pa su usmjerena da jednostavno blokiraju senzorni unos informacija, poput svjetla, zvuka ili dodira. Ona će se „čudno“ ponašati (vikati ili pokrivati oči ako je svjetlo prejako, začepljivati uši,  grubo vas odguravati ako ih želite zagrliti i sl.). Nasuprot njima, hiposenzitivna djeca nemaju dovoljno informacija iz okoline koje bi im pomogle da se lakše snađu, pa nesvjesno traže dodatne stimuluse, pa će se hiposenzitivno dijete neprestalno skrivati u neke rupe i stiskati među namještaj ili pokrivač da bi dobilo što veći i dublji osjet pritiska u nedostatku taktilne i propriceptivno-kinestetičke stimulacije. Ili, djeca koja imaju visok prag boli, mogu se jako ozlijediti, a da pi tome neće ni zaplakati, niti vam pokazati da ih nešto boli, dok hiperosjetljiva djeca mogu i na najmanji dodir  nekih tkanina pokazati intoleranciju, pa čak se i ponašati kao da ih boli. 

Kod djece s autizmom moguće su i tzv. sinestezije (miješanje osjetnih informacija). Na primjer kad se zvuk može doživjeti kao dodir ili vidna stimulacija (pr. kad dijete s autizmom pokrije oči uslijed snažnog zvuka). No, sinestezije obično imaju neurološke uzroke pa je najbolje da se u tom slučaju obratite liječniku specijalisti (neurolog).

Pokrete tijela najčešće dijelimo na finu motoriku i grubu motoriku.

Fino-motoričke aktivnosti uključuju vještine kojima izvršavamo vrlo fine i detaljne radnje kao na pr. crtanje, pisanje, šivanje, sviranje nekog instrumenta, uzimanje malih, sitnih mrvica ili predmeta. Djeca s autizmom vrlo često pokazuju razvojno zaostajanje fino-motoričkih vještina i sposobnosti, ali moram spomenuti da je to vrlo individualno, pa će neka djeca s autizmom vrlo spretno vezati vezice cipela ili bojati bojicama, dok će se druga djeca lako frustrirati prilikom izvršavanja nekih fino-motoričkih aktivnosti (naravno, primjerenih za dob). Pisanje je jedna od najvećih poteškoća kod djece s autizmom, a moje je osobno mišljenje, ako dijete nije dovoljno razvilo svoju grafomotoriku, prepustite djetetu da samo odluči kako će držati olovku, tako dugo dok je u tome dovoljno spretno i može obavljati sve zadane zadaće, zaista nije važno kakav je hvat te olovke (naravno, kad je dijete jako malo, pokušat ćemo ga naučiti adekvatnom hvatu). Nekoj djeci je lakše pisati na tipovnicu negoli olovkom, pa ćemo i to poštivati!

Važno je spomenuti da jedan od problema zaostajanja razvoja fino-motoričkih sposobnosti kod djece s autizmom, leži i u potrebi te djece za izvršavanjem repetitivnih i stereotipnih pokreta prstiju, šake ili ruku. Upravo zbog hiposenzitivnosti i poteškoća senzorne integracije, djeca najčešće pribjegavaju samostimulirajućim pokretima (pljeskanje ili udaranje rukama) da bi nekako nadomjestili senzornu potrebu i osjećali se bolje uravnoteženo. Naravno, to nije na svjesnoj razini, pa će se dijete vrlo teško skoncentrirati i fokusirati na postavljeni zadatak i vrlo je vjerjatno da će odbijati rad kad su poteškoće senzorne integracije izražajnije.

Grubu motoriku čine veliki pokreti cijelog tijela. Najpoznatiji pokreti grube motorike su hod, trčanje, skakanje, guranje, povlačenje, provlačenje, bacanje, hvatanje i sl.

Hodanje na prstima vrlo je čest kod djece s autizmom, no, takav hod može dovesti do nepravilnog razvoja mišića u listovima ili do skraćivanja Ahilove tetive što opet ima svoje posljedice.

Mnoga djeca s autizmom imaju poteškoće razvoja slike o sebi u odnosu na okolinu. To pomanjkanje samosvjesnosti dovodi do otežane mogućnosti stavljanja vlastitiog tijela u odnos s okolinom. Upravo zbog toga, djeca će se vrlo šesto udarati u ljude, namještaj ili neke druge predmete koji ih okružuju, pa su stoga sklona „nezgodama“. Kako god bilo, osobe s autizmom imaju u pravilu dobro razvijene motoričke sposobnosti i ravnotežu usprkos pomanjkanju svjesnosti o vlastitom tijelu.

Motoričke sposobnosti kod djece s autizmom , iako nisu osnovni kriterij za dijagnostiku autizma, potrebno je uvažiti i razumijeti kako bi se pravovremeno moglo djelovati na daljnji razvoj. Neka istraživanja provedena na vrlo maloj djeci (do godine dana) koja su kasnije bila dijagnosticirana poremećajima iz spektra, pokazala su da su malena djeca imala poteškoće sekvencioniranja pokreta prilikom rotacije tijela s leđa na trbuh.

Courtesy of Udruga za autizam Pogled

Courtesy of Udruga za autizam Pogled

Courtesy of Udruga za autizam Pogled

Courtesy of Udruga za autizam Pogled

Upravo radi svega gore navedenoga, Udruga za autizam „Pogled“ iz Nedelišća, počela je s gimnastičkim radionicama za djecu iz spektra autizma i djecu s ADHD-om kako bi se na što adekvatniji način djelovalo na razvoj motoričkih sposobnosti koje su svakako potrebne za usvajanje ostalih  kognitivnih, socijalizacijskih i komunikacijskih sposobnosti kao i osnovnih vještina za samozbrinjavanje.

Reference:

1.  Bj ̈orne, P &  Balkenius, C. (2005): The role for context in motor development in autism, in

Berthouze, L., Kaplan, F., Kozima, H., Yano, H., Konczak, J., Metta, G., Nadel, J., Sandini, G., Stojanov, G. and Balkenius, C. (Eds.)Proceedings of the Fifth International Workshop on Epigenetic Robotics: Modeling Cognitive Development in Robotic Systems

Lund University Cognitive Studies, 123. ISBN 91-974741-4-2 

2. Baranek, G.T. (1999) : Autism During Infancy: A retrospective Video Analysis Of Sensory- Motor and Social Behaviors at 9-12 Moths of Age, Journal of Autism and Developmental Disorder, 29 (3); 213-225. 
3. Gowen, E. & Hamilton, A. (2012):Motor Abilities in Autism: A Review Using a Computational

Context, http://antoniahamilton.com/GowenHamilton_JADD_2012.pdf