U posljednjih nekolio mjeseci dolazi mi sve više
roditelja s vrlo malom djecom koji sumnjaju da njihovo dijete ima simptome
autizma. Među brojnim pitanjima, jedno od čestih je i pitanje građe mozga, da
li je riječ o nekom poremećaju strukture mozga, anatomiji, obliku. Zaista teško
pitanje obzirom da je mozak sam po sebi velika nepoznanica, a mozak osoba s
autizmom? Da, pogledajno što kaže znanost i dostupna mi istraživanja.
Autizam je kompleksna razvojna poteškoća koju
karakteriziraju poteškoće u socijalnim interakcijama, jeziku, ponašanju i
kognitivnom funkcioniranju. Uzrok autizma je uvelike nepoznat iako se sugerira
da genetika ima jako veliku ulogu, uključujući i razvojne i okolinske faktore,
te kombinacija spomenutih čini zapravo jednu predispoziciju za razvoj
autističnih značajki. Zato nije začuđujuće da je neurobiologija autizma vrlo
kompleksma. I zaista, u zadnjih 60 godina istraživanja zaista se malo pomaknulo
u spoznaji koji su to neuralni razvojni deficiti koji uzrokuju autistična
ponašanja.
Područja mozga koja bi eventualno bila „odgovorna“
za ponašanja karakteristična za autizam, otkrivaju poteškoće u obje strukture,
kortikalne (površina mozga) i subortikalne (sve ono što je ispod površine
mozga). To nije nimalo iznenađujuće obzirom da autizam dotiče gotovo sve aspekte funcioniranja mozga
uključujući motoriku, senzornu integraciju, kognitivne funkcije, pažnju, govor,
jezik, komunikaciju općenito, emocije i socijalizaciju. Relativno je malo
mozgova djece s autizmom istraženo postmortem (nakon smrti) jer životni vijek
osoba s autizmom je isti kao i u osoba bez autizma. Zbog toga, najveći broj
nekakvih dokaza u promjenama moždanih struktura dobiva se pažljivim simanjem
tih struktura , posebice korištenjem tzv. MRI (magnetic resonance imaging-
popularno nazvana magnetska rezonanca; http://hr.wikipedia.org/wiki/Magnetska_rezonancija)
te tzv. PET snimanjem (positron emission tomography).
MRI je ne-invanzivna metoda dobivanja slika mekog
tkiva kao što je mozak pomoću korištenja snažnih magneta dok pomoću PET snimanja
dobivamo slike protoka krvi u tkivu poput mozga. Znanstvene studije koje su
koristile te tehnike snimanja mozga u osoba s autizmom, ustanovile su da su
najčešće abnormalnosti u razvoju mozga u strukturama koje se zovu mali mozak
(cerebellum- nalazi se na zatiljku glave, dio koji je odgovoran za koordinaciju
pokreta i ravnotežu) i u corpus callosum-u (debeloj poveznici koja spaja lijevu
i desnu moždanu hemisferu). U brojnim se literaturama također navodi da postoje
abnormalnosti u volumenu mozga. Nedavne su studije pokazale da se novorođenčad
koja će kasnije razviti siptomatologiju autizma rađa sa sasvim normalnom ili
nešto manjom veličinom mozga, a da u dobi od 2.- 4. godine života, najveći
porast volumena mozga je u područjima
kao što su cerebralni korteks (površina mozga), mali mozak i u tzv.
limbičkom sustavu, koji čine jedan set struktura mozga odgovornih za osjećaje,
učenje i memoriju. Zanimljiva jedna studija Courchesne i Pierce-a (2005) koji su
ustanovili da novorođenčad nema nikakvih razlika u volumenu mozga, međutim u
dobi od 2-4 godine života, djeca s autizmom imaju značajno veći volumen od
kontrolne skupine, dok u vrijeme
adolecencije opet nema nikakvih razlika. U toj istoj studiji, znanstvenci
navode da se maksimalna veličina mozga kod djece s autizmom potistiže do dobi
od 5 godina što je gotovo 6-10 godina prije negoli je uobičajeno u tipičnom
razvoju.
Mali mozak (cerebellum)
Mali
mozak sudjeluje u koordiniranju mišićne aktivnosti, reguliranju mišićnog tonusa
i održavanju ravnoteže, a utječe na sve vrste motoričke aktivnosti. Mali mozak
omogućuje
izvođenje
usklađenih, glatkih i svrhovitih pokreta.
Iako je vrlo malo istraživanja koja se bave malim
mozgom u osoba s autizmom, gotovo uvijek se u njima govori da su neuroni malog
mozga atipični u osoba s autizmom ( da su neuobičajeno mali i gusto
posloženi). Snimanjem malog mozga MRI metodom, ustanovljeno je da su
abnormalnosti u razvoju malog mozga prisutni i prije kraja prve godine života
(Hashimoto i sur., 1995). Danas se pouzdano zna da je mali mozak odgovoran ne
samo za kontrolu pokreta i ravnotežu, već je izuzetno bitan i za druge funkcije
poput pažnje, senzorno razlikovanje, radne memorije i kompleksnije kognitivno rješavanje
problema (Courchesne&Allen, 1997).
Frontalni (prednji) režanj mozga
Frontalni režnjevi su odgovorni za planiranje i izvršavanje
naučenih i svjesnih radnji; oni su mjesto i mnogih inhibitornih funkcija.
Postoje najmanje 4 funkcionalno zasebna područja u frontalnim režnjevima:
primarni motorički korteks u precentralnom girusu (smješten najviše
posteriorno) te medijalno, orbitalno i lateralno područje (prefrontalna
područja).
Medijalno frontalno područje odgovorno je za svijest i
motivaciju. Frontalno orbitalno područje pomaže u oblikovanju socijalnog
ponašanja. Inferolateralno područje odgovorno je za jezične funkcije,
dorzolateralno područje upravlja svježe stečenim informacijama, funkcionalno
nazvano “radna memorija”.
Iako se dugo vjerovalo da
prednji (frontalni) režanj mozga (smješten u predjelu iza našeg čela)
ima ključnu ulogu kod autističnog spektra poremećaja, taj dio čini veiki dio
cjelokupnog našeg mozga i posebno je odgovoran za tzv. izvršne funkcije osoba s
autizmom što uključuje jezik i socio-emocionalno funkcioniranje.
Izvršne funkcije čine: sposobnost planiranja, radnu
memoriju, selektivna pažnja, sposobnost prihvaćanja i pridržavanja pravila,
kontrola impulzivnosti, donošenje odluka, fleksibilnost razmišljanja,
organizacja vremena...koje kad pogledamo, predstavljaju najveće poteškoće kod
osoba s autizmom. Čak i u prvoj godini života djeteta, možemo primjetiti
znakove disfuncije frontalnog područja mozga u socijalnim interakcijama i
nemogućnosti razvoja verbalne i neverbalne komunikacije. (Baron-Cohen i sur.,
1992).
Studije koje su koristile tehnike snimanja,
ustanovile se da se zapravo u području frontalnog režnja zamjećuje najveće
povećanje bijele i sive tvari mozga u usporedbi s drugim područjma (Carper i
sur., 2002).
Limbički sustav
Ovaj dio mozga od najvećeg je interesa znanstvencima
upravo radi različitosti težine simptomatologije samog autizma. Limbički sistem
čini jedan paketić struktura kojeg čine amigdala, hipotalamus, hipokampus i
dijelovi cerebralnog korteksa (moždane kore) za koje se smatra da su vrlo važne
za emocije. Posebice, amigdale za koje se smatra da su najvažnije u modulaciji
socijalnih interacija i anksioznosti, koje čini velik dio važnih simptoma
autizma.
Još je jedna velika zanimljivost u znanstvenom
svijetu koji se bavi autističnim spektrom poremećaja, jedna studija objavljena
prije mjesec dana u stručnom časopisu „Cerebral Cortex“ (Harr i sur.,
2014), a govori o anatomskoj abnormalnosti mozga u osoba s autizmom. Uključivala
je 1000 ispitanika u dobi od 6-65 godina starosti koristeći MRI metodu snimanja,
snimajući 180 različitih područja mozga. Utvrdili su značajno povećanje
ventrikularnog volumena, smanjen volumen corpus-a callosuma-a (samo centralni
segment) i nekoliko kortikalnih područja povećane debljine u osoba iz spektra,
a zapravo većina onoga što smo i spominjali prije kao specifičnosti za osobe s
autizmom (veći intrakranijalni volumen, manji volume cerebelluma (malog mozga),
kao i povećane amigdale, u ovoj studiji nisu potvrđene! Stoga, kao što i
sama studija zaključuje, anatomske strukture nisu i ne bi smjele biti
dijagnostički kriterij autističnog spektra poremećaja!
NEUROKEMIJSKA OSNOVA
AUTIZMA
Literatura koja se najviše bavi ovom problematikom kod
autističnog spektra poremećaja, najčešće se bavi tzv. neurotransmitorima kao
što su serotonin , dopamin , glutamat i GABA. Na primjer, serotonin ima važnu
ulogu u regulaciji procesa neurogeneze (proces stvaranja živčanih stanica u
mozgu koji se razvija, regulira funkcije poput fine mišićne
kontrakcije, regulira temperaturu, apetit, osjećaj boli,
ponašanje, krvni tlak
i disanje; kada je u ravnoteži, daje osjećaj zadovoljstva i mentalne
opuštenosti; previše ili premalo serotonina dovodi do abnormalnih mentalnih
stanja, poput depresije
), mijelinizaciji aksona (proces stvaranja mijelina- mijelin je omotač oko
aksona i ima izuzetnu važnost u provedbi električnih impulsa, bijele je boje pa
stoga čini tzv. bijelu tvar mozga, a Pryweller i sur. (2014), u svojem
istraživanju pronalaze, među ostalim, i povezanost integriteta bijele tvari i
senzornog ponašanja) i sinaptogenezi (stvaranju sinapsi- povezanosti između dva
neurona). Istraživanja se u najvećoj mjeri slažu s činjenicom da kod osoba s
autizmom postoji povišena razina serotonina što utječe na povećanje bijele tvari u mozgu.
Dopamin igra značajnu ulogu kod ponavljajućih (repetitivnih)
pokreta kod autizma. Brojna istraživanja navode da je smanjen dopamin u frontalnom korteksu u odnosu na ostala
područja. Neka druga istraživanja navode da je potencijalni uzrok autističnog
ponašanja u kemijskoj neuravnoteženosti mozga uzrokovanoj disproporcionalno
visokoj razini ekscitacije ili disproporcionalno slaboj inhibiciji, odnosno, prisutna
je neuranoteženost u ekscitacijskim i inhibicijskim živčanim stanicama
(GABA). Ovakva kemijska neuravnoteženost
može nekim dijelom objasniti neke poteškoće prisutne kod djece s autizmom. Možemo samo zamisliti kako previše opterećen
ili premalo opterećen moždani sustav može funkcionirati u svakodnevnom životu,
na svijet koji nas okružuje, na memoriju, mišljenje ili motoričku kontrolu.
Nadalje, neuralna povezanost ima poseban interes za znanstvenike.
Wass (2011) govori o tim poteškoćama mozga
posebice o značajno drukčijoj neuralnoj povezanosti u frotalnim i
temporalnim područjima mozga, tj. o prevelikoj neuralnoj povezanosti.
I na kraju,
bez obzira da li postoji različitost unutar same strukture mozga osobe s
autizmom ili ne, kad jednom već imamo dijete, ono je tu, i ono najvažnije je
kako mu pomoći da se aktualizira u ovom okrutnom svijetu koji vrlo vjerojatno
neće imati razumijevanja za njegovu posebnost. No, vodeći bitke na svim
područjima, roditelji su najbolji advokati, zato je i cilj rane intervencije
upravo adekvatna edukacija i podrška roditeljima. Sve u svemu, mozak u trenutku
rođenja ne možemo mijenjati, ali možemo uvelike utjecati na njegov daljnji
razvoj dajući mu iskustvo i stimulaciju koja može promijeniti sam tijek razvoja
upravo zbog ogromnog broja neurona koji vape za novim umrežavanjem, a bez
iskustva i izazova nema novog umrežavanja! Neurorazličitost (termin koji se
počeo koristiti krajem devedestih godina prošlog stoljeća, a odnosi se na
atipični neurološki razvoj koji se prihvaća kao normalna ljudska različitost)
je prisutna među svima nama, sa simptomima autizma ili ne. Rasti i razvijati se
s tom neurorazličitosti u ovom licemjernom i predrasudama prepunom svijetu,
zaista je nezdravo i posebno teško, naročito zato jer nismo u postavljenim
regulama prosječnosti koja nosi prihvaćenost! Ali, ako krenemo od sebe nekom
samoanalizom i barem donekle iskrenim odnosom prema sebi samima, možemo
promijeniti stavove i odnose prema svima onima koji su drukčiji na bilo kojoj
razini postojanja...i ono najbolje... nisu prosječni. A filozofski gledano,
prosječnost je kočnica evolucije!
Reference:
Baron-Cohen
i sur. (1992): Can autism be detected at 18 months? The needle, the haystack
and the CHAT, British Journal of Psychiatry, 161, 839-843.
Carper, R.
A. I sur. (2002): Cerebral lobes in autism: early hyperplasia and abnormal age
effects, NeurImage,16, 1038-1051.
Courchesne,E.
& Pierce, K. (2005): Brain overgrowth in autism during critical time in
development: Implications for frotal
pyramidal neuron development and connectivity, International Journal
Developmental Neuroscience, 23, 221-234)
Hashimoto, T. i sur. (1995): Development of the brainstem and cerebellum in autistic patients, Journal Autism Developmental Disorders, 25, 1-18.
Harr,S. i sur. (2014): Anatomical Abnormalities in
Autism?, Cereb. Cortex doi: 10.1093/cercor/bhu242 First published online:
October 14, 2014 (http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/25316335)
Miloš Judaš & Ivica
Kostović: Temelji neuroznanosti (http://www.hiim.unizg.hr/index.php/udzbenik-temelji-neuroznanosti)
Pryweller, J. R. i sur. (2014): White matter
correlates of sensory processing in autism spectrum disorders, NeuroImage: Clinical, Volume 6, pages 379–387; DOI:
10.1016/j.nicl.2014.09.018 (http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S2213158214001545)
Wass, S. (2011): Distortions and disconnections:
Disrupted brain connectivity in autism, Brain and Cognition, 75, 18–28 (http://www.mrc-cbu.cam.ac.uk/wp-content/uploads/2013/03/Wass-2011-BC.pdf)
MOTORIČKI RAZVOJ I AUTIZAM
Nataša Dolović, prof.
Autizam je jedan od pervazivnih razvojnih poremećaja
koji je karakteriziran kvalitativnim poteškoćama socijalne interakcije i
komunikacije te specifičnim/neobičnim interesima uz prisutnost repetitivnih i
stereotipnih ponašanja.
Iako motoričke poteškoće nisu dio dijagnostičkog
kriterija (prema DSM-IV ili ICD -10), motoričke stereotipje jesu (npr. „čudni“
pokreti rukama, pljeskanje ili složeniji pokreti cijelog tijela). Nadalje, kod djece
i odraslih osoba s autizmom možemo primjetitit specifičnu posturu (držanje)
tijela, a i uporabu gesta u komunikaciji i socijalnim interakcijama. Upravo
zbog svega navedenog, motorika je jedna od klinički značajnih aspekata kod
djece i odraslih s autizmom mada,
najčešće, gotovo zanemarena kao jedna od primarnih poteškoća upravo zbog
kognitivnih poteškoća.
Tjelesna aktivnost, ili popularno zvani „fitness“, temeljni
je aspekt optimalnog razvoja svakog od nas. Vježbajući pravilne obrasce tjelesnog kretanja, naše
tijelo i mozak dobivaju neko novo iskustvo koje nam pomaže da bolje
funkcioniramo u svakodnevnom životu.
Za djecu i odrasle osobe s autizmom to predstavlja
jedan dodatni izazov i poteškoću iz dva razloga:
1. Velika
većina djece iz spektra autističnog poremećaja imaju disbalans razvoja grube
motorike što se odražava na njihov hod, posturu (držanje tijela) i mogućnosti
izvedbe tzv. „velikih“ pokreta (pr. guranje, povlačenje, penjanje i sl.)
2. Danas
se vrlo teško nađu programi koji su usmjereni na razvoj motorike kod jdjece s
autizmom. Pri tom mislim na programe koji imaju dogoročne ciljeve utjecaja
novostečenih motoričkih iskustava na sveobuhvatan razvoj djece a sutizmom.
Zananstveno je dokazano da motoričke poteškoće i poteškoće ravnoteže koje se
javljaju u najranijoj dobi, perzistiraju i kasnije u životu te otežavaju
svakodnevnu funkcionalnost.
Tjelesna se neuravnoteženost i, nazovimo je,
„slabost“ mišića, neće samoregulirati. Ipak, ljudsko tijelo je izvanredan
mehanizam koji uči spram onog što mu damo da bi bolje funkcioniralo. Ako kažemo
tijelu da „učini“ nešto (skače preko prepreke, udari loptu ili se penje po
ljestvama), naši će mišići odmah odgovoriti, iako ne uvijek na najefikasniji
način. Specifični mišići uključeni su u izvedbu specifičnih funkcija. Kada
pogriješan mišić pokušava nadomjestiti nefunkcionalnost odgovornog mišića, vrlo
često se događa da je motorički odgovor siromašan, nespretan, nekoordiniran,
neorganiziran i neuravnotežen pa može dovesti, ne samo do krivih obrasca
kretanja već i do ozljede.
Motoričke poteškoće koje mogu biti prisutne kod
djece i odraslih s autizmom su:
-
Fina motorika (fini pokreti prstiju i
šake)
-
Repetitivni pokreti rukama i stopalima
-
Sporije reakcije i spretnost ruku i nogu
-
Dijadohokineza (poteškoće izvršavanja
brzih naizmjeničnih pokreta)
-
Gruba motorika (veliki pokreti cijelog
tijela)
-
Poteškoće ravnoteže
-
Hod (često na široj osnovi, na prstima
ili petama i sl.)
-
Smanjena koordinacija lokomotornih
vještina (pr. trčanje ili skakanje)
-
Hipotonija
Vrlo često je motorička odgovorljivost povezana sa
senzornom obradom.
Djeca s autizmom mogu imati ekstremne reakcije na
senzornu stimulaciju, pa u skladu s time imaju izražajne poteškoće senzorne
integracije (vidi dio o Senzornoj obradi). Osjetila mogu biti hiposenzitivna
(premalo osjetljiva) ili hipersenzitivna (previše osjetljiva).
Hipersenzitivna djeca često su preopterećena čak i
najmaljim razinama informacija iz okoline pa su usmjerena da jednostavno
blokiraju senzorni unos informacija, poput svjetla, zvuka ili dodira. Ona će se
„čudno“ ponašati (vikati ili pokrivati oči ako je svjetlo prejako, začepljivati
uši, grubo vas odguravati ako ih želite
zagrliti i sl.). Nasuprot njima, hiposenzitivna djeca nemaju dovoljno
informacija iz okoline koje bi im pomogle da se lakše snađu, pa nesvjesno traže
dodatne stimuluse, pa će se hiposenzitivno dijete neprestalno skrivati u neke
rupe i stiskati među namještaj ili pokrivač da bi dobilo što veći i dublji
osjet pritiska u nedostatku taktilne i propriceptivno-kinestetičke stimulacije.
Ili, djeca koja imaju visok prag boli, mogu se jako ozlijediti, a da pi tome
neće ni zaplakati, niti vam pokazati da ih nešto boli, dok hiperosjetljiva
djeca mogu i na najmanji dodir nekih
tkanina pokazati intoleranciju, pa čak se i ponašati kao da ih boli.
Kod djece s autizmom moguće su i tzv. sinestezije
(miješanje osjetnih informacija). Na primjer kad se zvuk može doživjeti kao
dodir ili vidna stimulacija (pr. kad dijete s autizmom pokrije oči uslijed
snažnog zvuka). No, sinestezije obično imaju neurološke uzroke pa je najbolje
da se u tom slučaju obratite liječniku specijalisti (neurolog).
Pokrete tijela najčešće dijelimo na finu motoriku i
grubu motoriku.
Fino-motoričke aktivnosti uključuju vještine kojima
izvršavamo vrlo fine i detaljne radnje kao na pr. crtanje, pisanje, šivanje,
sviranje nekog instrumenta, uzimanje malih, sitnih mrvica ili predmeta. Djeca s
autizmom vrlo često pokazuju razvojno zaostajanje fino-motoričkih vještina i
sposobnosti, ali moram spomenuti da je to vrlo individualno, pa će neka djeca s
autizmom vrlo spretno vezati vezice cipela ili bojati bojicama, dok će se druga
djeca lako frustrirati prilikom izvršavanja nekih fino-motoričkih aktivnosti
(naravno, primjerenih za dob). Pisanje je jedna od najvećih poteškoća kod djece
s autizmom, a moje je osobno mišljenje, ako dijete nije dovoljno razvilo svoju
grafomotoriku, prepustite djetetu da samo odluči kako će držati olovku, tako
dugo dok je u tome dovoljno spretno i može obavljati sve zadane zadaće, zaista
nije važno kakav je hvat te olovke (naravno, kad je dijete jako malo, pokušat
ćemo ga naučiti adekvatnom hvatu). Nekoj djeci je lakše pisati na tipovnicu
negoli olovkom, pa ćemo i to poštivati!
Važno je spomenuti da jedan od problema zaostajanja
razvoja fino-motoričkih sposobnosti kod djece s autizmom, leži i u potrebi te
djece za izvršavanjem repetitivnih i stereotipnih pokreta prstiju, šake ili
ruku. Upravo zbog hiposenzitivnosti i poteškoća senzorne integracije, djeca
najčešće pribjegavaju samostimulirajućim pokretima (pljeskanje ili udaranje
rukama) da bi nekako nadomjestili senzornu potrebu i osjećali se bolje
uravnoteženo. Naravno, to nije na svjesnoj razini, pa će se dijete vrlo teško
skoncentrirati i fokusirati na postavljeni zadatak i vrlo je vjerjatno da će
odbijati rad kad su poteškoće senzorne integracije izražajnije.
Grubu motoriku čine veliki pokreti cijelog tijela.
Najpoznatiji pokreti grube motorike su hod, trčanje, skakanje, guranje,
povlačenje, provlačenje, bacanje, hvatanje i sl.
Hodanje na prstima vrlo je čest kod djece s
autizmom, no, takav hod može dovesti do nepravilnog razvoja mišića u listovima
ili do skraćivanja Ahilove tetive što opet ima svoje posljedice.
Mnoga djeca s autizmom imaju poteškoće razvoja slike
o sebi u odnosu na okolinu. To pomanjkanje samosvjesnosti dovodi do otežane
mogućnosti stavljanja vlastitiog tijela u odnos s okolinom. Upravo zbog toga,
djeca će se vrlo šesto udarati u ljude, namještaj ili neke druge predmete koji
ih okružuju, pa su stoga sklona „nezgodama“. Kako god bilo, osobe s autizmom
imaju u pravilu dobro razvijene motoričke sposobnosti i ravnotežu usprkos
pomanjkanju svjesnosti o vlastitom tijelu.
Motoričke sposobnosti kod djece s
autizmom , iako nisu osnovni kriterij za dijagnostiku autizma, potrebno je uvažiti
i razumijeti kako bi se pravovremeno moglo djelovati na daljnji razvoj. Neka
istraživanja provedena na vrlo maloj djeci (do godine dana) koja su kasnije
bila dijagnosticirana poremećajima iz spektra, pokazala su da su malena djeca
imala poteškoće sekvencioniranja pokreta prilikom rotacije tijela s leđa na
trbuh.
 |
| Courtesy of Udruga za autizam Pogled |
 |
| Courtesy of Udruga za autizam Pogled |
 |
| Courtesy of Udruga za autizam Pogled |
 |
| Courtesy of Udruga za autizam Pogled |
Reference:
1. Bj ̈orne, P & Balkenius, C. (2005): The role for context in motor development in autism, in
Berthouze,
L., Kaplan, F., Kozima, H., Yano, H., Konczak, J., Metta, G., Nadel,
J., Sandini, G., Stojanov, G. and Balkenius, C. (Eds.)Proceedings of the Fifth International Workshop on Epigenetic Robotics: Modeling Cognitive Development in Robotic Systems
Lund University Cognitive Studies, 123. ISBN 91-974741-4-2
2. Baranek, G.T. (1999) : Autism During Infancy: A retrospective Video Analysis Of Sensory- Motor and Social Behaviors at 9-12 Moths of Age, Journal of Autism and Developmental Disorder, 29 (3); 213-225.
3. Gowen, E. & Hamilton, A. (2012):Motor Abilities in Autism: A Review Using a Computational
3. Gowen, E. & Hamilton, A. (2012):Motor Abilities in Autism: A Review Using a Computational
Context, http://antoniahamilton.com/GowenHamilton_JADD_2012.pdf
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.