DOSEGNUTI "NEDOHVATLJIVO DIJETE"- NEUROFEEDBACK

Prevela i pripremila: Nataša Dolović, prof.   

"Neurofeedback je jedna od najjpoznatijih metoda u tretmanu ADHD-a. Poznato je da se dijagnoza ADHD-a vrlo često daje djeci koja imaju neke razvojne poteškoće, a medicinski gledano su zdrava te im se ne može postaviti neka druga dijagnoza, karakterizirajući ih kao vrlo „živahnu i zahtjevnu“ djecu koja se ne mogu usmjeriti na nešto duže od nekoliko minuta, pa čak i sekundi. Roditelji takve djece će vrlo vjerojatno potražiti Neurofeedback terapeuta tek kad svi ostali tretmani, uključujući i lijekove ne uspiju. Ovdje ćemo spomenuti i uporabu Neurofeedbacka  kod tretmana i neki drugih stanja kao što su tjeskoba, depresija, ozbiljnije promjene raspoloženja, a dodatno i o mogućnostima tretmana kod motoričkih i vokalnih tikova, opsesivno-kompuzivnog ponašanja i poteškoća u učenju.

Spomenut ćemo i uporabu EEG Biofeedbacka (neurofeedback) i kod tretmana ekstremnih poremećaja ponašanja što uključuje i djecu  koja su izrazito agresivna, bijesna i „eksplodirajuća“, emocionalno „isključena“, hladnokrvna sa sociopatološkim ponašanjem (djeca koja vole paliti ili mučiti, zlostavljati životinje), djeca s hiperseksualnim ponašanjem, djeca sklona samoubojstvu, pa i djeca koja su sklona drogama. Postoje brojne studije slučaja kao i znanstveni dokazi koji naglašavaju efikasnost neurofeedback tretmana u liječenju i najtežih disfunkcionalnih ponašanja koja su vrlo često rezultat značajnih poremećaja  moždanih funkcija

Dijagnoza ADD/ADHD-a je nekako postala vrlo popularna  i kod djece koja imaju neke razvojne poteškoće u djetinjstvu, a da i nisu u klasičnoj kliničkoj slici ADD/ADHD-a. Nešto kao „ubuhvatimo sve“, nešto na što se vrlo često pozitivno kimne glavom, nešto na što se društvo i zajednica vrlo lako prilagođavaju i prihvaćaju kod etiketiranja naše djece. Istina je da su i mnoga druga stanja svrstana u ADHD dijagnozu, stanja kod kojih je primarni problem pažnja i impulzivnost, stoga i ne možemo u potpunosti reći da nema osnove za dijagnozu ADHD-a. Isto tako, vrlo često sama dijagnoza ADHD-a daje opravdanje za korištenje medicinske intervencije- lijekova kod značajnijih problema ponašanja. U ovom članku ćemo se baviti tzv. „penubrom“- djelomičnom sjenom  ADHD-a pri čemu ćemo ADHD promatrati s druge perspektive, perspektive Modela deregulacije, koji zapravo čini prirodnu vezu među svim tim različitim stanjima. Također, raspravljat ćemo o primjeni Samoregulacije  kod takvih stanja.

Istini  na volju, neurofeedback terapeuti najčešće imaju iskustva s vrlo teškim i kompliciranim slučajevima. Klasični ADHD je kao rupa u krafni...ako 10 miligrama Ritalina dnevno uvelike rješava problem, roditelji najvjerojatnije neće tražiti drugo rješenje. Iskreno, jako, jako mali broj roditelja ne prihvaća lijekove kao rješenje za probleme kod svojeg djeteta, iako se tako ne čini. Tako da će neurofeedback terapeut vrlo vjerojatno rijetko dobiti „laki slučaj“. Najčešće se preporuka za korištenje neurofeedbacka događa onda kad su stadardni tretmani koji uključuju i korištenje lijekova, neuspješni.

Tko su takva djeca?

Poremećaji kontrole impulzivnosti i poremećaji ponašanja

Najočitija „penumbra“- polusjena oko ADHD-a su teži oblici poremećaja ponašanja koji uključuju teža agresivna i autoagresivna ponašanja, poremećaji kod kojih dominira protivljenje i odbijanje te općeniti teži oblici poremećaja ponašanja.  To možemo vidjeti i kao dio tzv. poremećaja kontrole impulzivnosti. Takva djeca vrlo često tijekom odrastanja imaju problema s autoritetom i sa zakonom, pa i često budu djeca s delinkventim ponašanjem koja se upućuju u zakonom predviđene institucije, poput domova za delinkventnu djecu. Ako se problemi ne riješe do odrasle dobi, moguće posljedice su i dalekosežnije, odnosno, ti ljudi i u odrsaloj dobi imaju problema sa zakonom te su skloni radnjama koje su teško kažnjive i nerijetko završavaju u zatvorima. Larry Dizmang, šef psihijatrije u Kaliforniji, ustanovio je da je među upućenim zatvorenicima koji su imali problema s mentalnim zdravljem, 75% osoba imalo  dijagnozu ADHD-a u djetinjstvu, a od njih je 75% u nekom razdoblju uzimalo Ritalin.  Znanstvene studije su pokazale da u socijalizaciji nema razlike u odrasloj dobi među osobama koje su u djetinjstvu uzimale lijekove i onih osoba koje nisu uzimale lijekove. Liječenje ADHD-a lijekovima  ima malu ili gotovo nikakvu efikasnost osim ako nije trajno nastavljeno. Mjerenje patologije socijalizacije uključivalo je: asocijalna ponašanja, kriminalitet, samoubojstva, ovisnosti i rastave braka. Danas postoji ozbiljna potreba za što boljim i trajnijim rješenjima ovakvih problema. Takvo se rješenje može naći i u primjeni neurofeedback tretmana. To je posebno neophodno kod emocionalne deregulacije koja vrlo često dolazi uz ADHD, a nije tretirana lijekovima.

Prva, velika kategorija ovakvih stanja kod „Nedohvatljive djece“, a pri čemu neurofeedback može biti primjenjen je tjeskoba i depresija.

Tjeskoba (anksioznost) i depresija

Na području mentalnog zdravlja, anksioznost i depresija su najveća kategorija kod koje se traži pomoć stručnjaka. Nažalost, sve je u većem porastu i broj djece koji trebaju stručnu pomoć od ove vrste poteškoća. U značajnom postotku sve je više djece kojima se daju antidepresivi nego neki stimulansi koji će im pomoći kod poremećaja pažnje. Vezu između toga je lako prepoznati. Djeca koja su anksiozna ili depresivna ne mogu imati dobru pažnju! Isto tako, depresija kod djece se manifestira na vrlo neuobičajen način, u smislu neobičnih ponašanja (kao da „glume“), djeca se ponašaju „acting-out“- termin koji se koristi u kliničkoj psihologiji, a očituje se u snažnim izražavanjem osjećaja kroz ponašanje; umjesto da se priča o strahovima, željama ili unutarnjim konfliktima, osobe najčešće to odglume u stvarnosti; to je jedan oblik obrambenog mehanizma kako se nositi s određenim emocijama koje su duboko potisnute, to je njihov način kako se nositi sa stresnim situacijama i unutarnjim konfiktima; naravno, dijete ne zna riječima izraziti svoje osjećaje pa će se ponašati na neprimjeren način tako da je destruktivno ili prema sebi ili prema drugima što ga, naravno, koči u daljnjem razvoju pozitivnih i konstruktivnih odgovora na emocije; nadalje, takva djeca mogu biti jako lošeg raspoloženja, gruba, djeluju „neodgojeno“, naprasito, mrzovoljno, ljuto, ili su preosjetljiva.

Prije nekoliko godina jedna je velika studija pokazala da bi se ADHD mogao klasificirati u terminima triju osnovnih kategorija prema pokazateljima EEG-a. Ono što je dalo ozbiljnost toj klasifikicaji je bila činjenica da su te kategorije bile složene prema reakcijama na lijekove koje su djeca koristila. Dakle, jedna određena značajka EEG-a u kojoj djeca pokazuju veliki EEG signal u području niske frekvencije oko 4-8 ciklusa u sekundi, bila je povezana, u korelaciji s  odgovorima na stimulanse. Drugi ključni element EEG specifičnosti je bio povišene vrijednosti EEG-a i rasponu od 8-12 ciklusa u sekundi što je bilo povezano s povoljnim odgovorom na antidepresive. I treća kategorija, u kojoj je EEG bio vrlo ujednačen između dviju hemisfera mozga, predstavljao je odgovor prema trećoj kategoriji lijekova koji su bili korišteni, antikonvulzivi.

Zanimljivo, iste te tri kategorije također su bile primjećene i kod osoba koje su imale dijagnosticiranu anksioznost i depresiju. Ista korelacija vrijedi i za lijekove. Stoga, nekoj djeci s depresijom će prije pomoći stumalansi nego antidepresivi, a isto tako i nekoj djeci s ADHD-om će prije pomoći antidepresivi nego stimulansi. Ta studija je bila jedan nedvosmisleni prikaz da postoje osnovni podtipovi deregulacije koji mogu biti zamaskirani i predstavljati se kao ADHD ili depresija. Kako bi ušli u srž stvari, moramo pogledati izvan granica samih podataka te ući u bit problema na način da si postavljamo pitanje što zapravo dovodi do specifične deregulacije.

Obzirom da imamo na umu da je prioritet primjena neurofeedbacka na sva ta stanja, zanimljivo je primijetiti da su različiti obrasci EEG-a u uskoj vezi i s neurofeedback protokolima. Tamo gdje je EEG povišen na nižim frekvencijama, generalno gledano, i trening valja biti proveden na nižim frekvencijama, i obrnuto. A tamo gdje EEG pokazuje da su obje hemisfere previše blisko povezane, neurofeedback trening za poticanje njihove diferencijacije je od velike pomoći. Lijekovi i neurofeedback protokoli imaju svoju specifičost pri čemu se bave različitim aspektima deregulacije. Obje terapije nam govore mnogo više nego da se samo usmjerimo na simptome koje želimo maknuti ili reducirati, ali isto tako i različititost obiju terapija ne može se uočiti standardnim kasifikacijskim shemama. Jasno je da je odgovor mozga na lijekove i na neurofeedback trening ovisi o samim simptomima. Simptomi su baza koja nam govore o deregulaciji.

U svakom slučaju, utvrđeno je da je zaista moguće utrenirati mozak da se „oporavi“ od depresije i smanji reakcije na anksioznost. Baš kao i kod stanja poremećaja pažnje, još uvijek pričamo o stanjima mozga, a očito je da mozak ima dovoljnu plastičnost (sposobnost da nauči nove stvari) u većini slučajeva da bi što bolje funkcionirao. Primjer: jedan mladić zbog dijagnoze depresije nije mogao zadržati niti jedan posao. Ustanovljeno je da je pretrpio ozljedu glave prilikom pada u bazenu nekoliko godina ranije. Nikada poslije nije bio isti, a obzirom da nije bilo frakture lubanje, medicinski gledano, bio je u redu i zdrav. Depresiju smo povezali s tim događajem (ozljedom glave) i poslije tog događaja on se nikako nije mogao oporaviti. Nakon nekoliko mjeseci treninga neurofeedbackom, rekao je da paralelno radi tri posla. Vrlo vjerojatno, neurofeedback trening je pomogao njegovim kognitivnim funkcijama na različit način te je stekao samopouzdanje koje nismo dalje testirali.

Isto kao i ADHD, koji ima različite aspekte ili podtipve, depresija se također ne može promatrati kao jedinstvena, zasebna cjelina. Neurofeedback nam je pomogao da ustanovio da depresija ovisi i o moždanoj polutki (hemisferi) koja je odgovorna za to stanje. Kada je u pitanju lijeva hemisfera mozga, depresija se očituje kroz osjećaj niske energije, bespomoćnosti ili beznađa. Ovakvoj depresije pomaže trening lijeve strane mozga. Ovaj tip depresije najčešće smo susretali kod adolescenata (tinejdžera), a kada su postigli određeni stupanj oporavka, roditelji su se vrlo često susretali s novonastalim problemima, a to su sasvim obični problemi koji se javljaju kod mladih adolescenata. Do nedavno mirna i letargična osoba postala je normalan tinejdžer koji se buni, traži pravdu, traži vlastiti identitet i sve ono što čini sastavni dio odrastanja. Bez obzira na ovakav ishod terapije neurofeedbackom, depresija nikako ne može biti bolje rješenje za roditelje, iako su znali negodovati nakon treninga neurofeedbackom!

Drugi tip depresije je kad je za depresiju odgovorna desna hemisfera mozga. Ta se depresija očituje u vrlo tmurnim i crnim mislima, mislima o samoubojstvu (suicidu), mislima koje se mogu manifestirati i nasiljem prema drugima. Suicidalne epizode događaju se iznenadno, kao grom iz  vedra neba bez obzira na životne okolnosti. Obiteljima najčešće neshvatljivo i iracionalno. Taj oblik depresije samo je jedan od primjera kada mozak i jednom trenutku „krene nizbrdo“. Srećom, treningom moždanih valova desne hemisfere, može se uvelike pomoći. Čak i jedan trening desne strane mozga može dovesti do „odustajanja“ od suicidalnih namjera. Naravno, jedan trening nije rješenje za suicid! Potrebno je dogutrajno treniranje mozga kako ne bi došlo do ponovnih epizoda suicidalnih namjera. U posljednjih nekoliko godina, ustanovili smo da je dobro trenirati i interakciju dviju hemisfera. Možda jedna strana mozga pomaže drugoj da se bolje stabilizira.

Sve gore navedeno samo govori u prilog da je  suicid još jedna razina nestabilnosti mozga.

Kod suicidalnih misli, medicina rijetko pomaže! Djeca i mladi su obično hospitalizirani do trenutka dok takva epizoda prođe, ali nema očiglednih medicinskih tretmana koji će trajno pomoći. Ovo je jedna od situacija gdje se neurofeedback pojavljuje kao bolje i sigurnije rješenje. Uzimajući u obzir da je zaista teško predvidjeti takvo stanje nečijeg mozga, neurofeedback nam zaista može pomoći, prvenstveno poboljšavajuči stabilnost moždanih funkcija i smirujući desnu hemisferu mozga. Mnogo je manja vjerojatnost da će stabilniji i uravnoteženiji mozak posegnuti za suicidalnim ponašanjem. Još jednom, ovime potvrđujemo da problem suicida prije leži u bio-elektroničkoj organizaciji mozga i području frekvencija moždanih valova negoli u neurokemijskim procesima.

 Sveobuhvatno gledano, suicid kod adolescenata je drugi primjer gdje je neurofeedback dosegnuo „Nedohvatljivo dijete“.

Istraživanje sveučilašta Harvard je pokazalo da četvrtina djece s ADHD-om imaju problema s depresijom, a gotovo trećina s jakom anksioznosti. Jedno od osmero djece nosi se s oboje. Grupa djece koja imaju i ADHD i depresiju trebaju posebnu pažnju! Od nedavno je ovakva kombinacija razvojnih poremećaja stavljena pod kišobran „bipolarnog poremećaja“ u djetinjstvu. Ova klasifikacija može uključivati čak 20% djece s ADHD-om. O tome raspravljamo nadalje:

„Bipolarno dijete“

Nekada djeca s bipolarnim poremećaj nisu postojala. Ili, barem nitko to nije gledao kao problem.  Bipolarni poremećaj se očitavao kao progresivno stanje koje se događa u ranoj adolescenciji i obično slijedi nakon dogotrajnije depresije. No, više od jednom na 200 slučajeva, može se pronaći početak u djetinjstvu. U povijesti bolesti kod tih osoba nailazimo na epizode depresije koje upućuju na temeljnu nestabilnost. S vremenom, takve osobe su izmjenjivale epizode depresije s epizodama manije.

U novije vrijeme, dječji psihijatar Demitri Papolos, objavio je svoje viđenje da je uobičajena pojava da se kod djece susreće skup simptoma koji podsjećaju na bipolarni poremećaj. Karakterizirano je jakim, divljim promjenama raspoloženja, te izuzetno brzim promjenama ponašanja. Epizode eksplozivnog ponašanja, nepromišljenog i nasilnog inata, zamjenjuju razdoblja potpunog mira.  Ta su djeca, zapravo, jako dobra u školi, ali se „slome“ i „izgore“ pri kraju školskog dana kad se vrate kući. To se očituje u značajnoj razdražljivosti i protivljenju. Takva djeca imaju tzv. „natjecajuće misli“ („racing thoughts“- termin koji se koristi kad osoba ima izuzetno brze promjene misli o više sadršaja odjednom koji nisu povezani), pokazuju snažnu grandioznost- sebi pridaju iracionalnu važnost, te traže rizična ponašanja, a s druge strane su preosjetljiva na kritiku. Kod  njih se mogu uočiti opsesivni porivi, motorički i vokalni tikovi, a kod neke djece i problemi regulacije sna i apetita. Možda čak dvije trećine depresivne djece imaju rizik za nastanak bipolarnog obrasca. Papolos je stoga nagađao da vjerojatno postoji zajednička fiziološka osnova za bipolarni poremećaj, poremećaj ponašanja i ADHD jer među tim poremećajima ima zaista mnogo podudaranja.

Istina, jedan dječji psihijatar zaista ne može preinačiti DSM-IV (dijagnostički priručnik) samo zato jer je napisao knjigu ili je predavao o spomenutoj problematici. Njegov model „Bipolarnog djeteta“ rezultat je sve pomnijeg promatranja  mnogih psihijatara koji su u praksi imali djecu kojoj klasična medicina i primjena klasičnih stimulansa i antidepresiva nije pomogla, pa su bili prisiljeni koristiti antikonvulzive ili čak antipsihotike. To je kontinuirana borba u traženju adekvatnog lijeka da bi se došlo do bolje stabilnosti djeteta. Obzirom da su to sve lijekovi koji imaju značajne nuspojave, uobičajena priča o ADHD-u je jedva dovoljna kao motivacija. Potrebna je nova klasifikacija za racionalizaciju novih strategija lijekova, a Bipolarni poremećaj ispunjava račune!

Evo jedne posebno dirljive priče:

Neurofeedback terapeut iz Ohio-a radio je s djetetom s ADHD-om kad je odjednom majka djeteta prekinula s daljnjim treninzima. Djetetov pedijatar je rekao da nema potrebe trošiti sav taj novac za neurofeedback i da je mala doza Ritalina sve što je djetetu potrebno. Majka je poslušala njegov savjet. Godinu dana kasnije, pedijatar je sreo majku na nekom lokalnom događaju te ju upitao kako je njezin sin. Majka je rekla da je nakon nekoliko mjeseci uzimanja Ritalina, dijete  postalo depresivno. Međutim, pedijatar se na to nije previše obazirao već je i dalje poticao majku da misli pozitivno, ali je pri tom odlučio da je potrebno djetetu dati i malo antidepresiva i da bi to trebalo popraviti stvar! Nekoliko mjeseci kasnije, dijete je razvilo obrasce nekontroliranog ispoljavanja bijesa. Kad se to dogodilo, liječnik je prepisao Neurontin, a kad ni on nije pomogao, dodali su i Risperdal. U vrijeme razgovora, dijete je trošilo 4 različita lijeka; stimulans, antidepresiv, antikovulziv i antipsihotik. Dijete i dalje nije bilo dobro! Pedijatar je i dalje, kontinuirano inzistirao da je EEG biofeedback (neurofeedback) nepotreban!!

Ovaj nam slučaj, statistički gledano, samo ukazuje na jedan neizbježan faktor: neprikladni medicinski pristup, dugoročno gledano, stvara veće i teže probleme kasnije.

Papolos je istaknuo da ovako ranjivoj i ugroženoj djeci ne pomažu standardni stimulansi i antidepresivi i da oni tek mogu doprinijeti razvoju naknadnih, dodatnih poteškoća. Jedan od razloga zašto trenutno doživljavamo epidemiju dječjeg bipolarnog poremećaja na nacionalnoj razini je i porast olakog pripisivanja lijekova milijunima djece koja su vulnerabilna (ADHD, anksioznost, depresija). Naravno, to se neće istaći u istraživanjima. Istraživanja se provode samo s ciljem da se ustanovi da li lijek pomaže ili ne. Pitanje da li neki lijek pogoršava neko drugo stanje, nije nikada postavljeno! Isto tako, većina istraživanja su kratkoročna, pa se dugoročni efekti znanstveno niti ne istražuju. Do danas, ne postoje velike kontrolene studije koje govore o dugoročnim efetima Ritalina, iako je Ritalin prisutan od '50-tih godina prošlog stoljeća.

Priča o neurofeedbacku za bipolarni poremećaj prisutna je zadnjih dvanaestak godina.  Evo, primjer jednog neurofeedback terapeuta koji je imao sina s bipolarnim poremećajem:

Moj Bipolarni Sin

Moj sin Nick trenutno je star 21 godinu. Bio je prekrasna, sretna bebica koja se jako voljela držati u naručju. Kao vrlo napredno dijete, počeo je pričati u rečenicama prije prvog rođendana. Jednog dana, našao sam ga kako svira dječje pjesmice na klaviru. Imao je 4 godine. Imao je savršen sluh!

Međutim, kako je rastao, Nick je bio sve problematičniji. U petom razredu je toliko isprovocirao učiteljicu da je ona plakala. Obzirom da je bila mlada učiteljica, počela je sumnjati u to da radi posao koji je željela. Bilo je jako teško naći babysitericu za njega, čak su baka i djed smišljali razloge zašto ga ne mogu pripaziti. Jednog dana odveo sam ga u dječju karate školu. Samo nakon jednog treninga, trener karatea mi je rekao nek više ne dovodim dijete,nek ga vodim kući i dobro „nabijem“ po guzi. Na jednom dugotrajnijem izletu izviđača, roditelji su inzistirali da mojeg desetogodišnjeg sina vrate avionom. Nisu mogli podnijeti njegovu impulzivnost. Čak su počeli skupljati novac za avionsku kartu. Ipak, bilo je vremena kad je moj sin bio posebno drag, šarmantan i sladak. Nick nije bio zlobnog srca niti ljut! Neki učitelji su mogli vidjeti koliko je zapravo drag, kad bi pogledali izvan njegovih problema u ponašanju. Njegova mlađa sestra ga je obožavala. Nick je imao zlatno srce.

S Nickom je bilo sve teže kako je odrastao. U sedmom razredu, ne samo da je počelo sve ići nizbrdo, to je bio početak katastrofe. Ocjene su bile sve lošije i lošije, a impulzivnost je rasla.  Iako je već dva puta imao slomljene kosti, u 9 mjeseci je još tri puta imao frakturu kosti. U srednjoj školi, njegova impulzivnost je još više rasla. Kosu je počeo bojati neobičim bojama. Buđenje i odlazak na spavanje postajali su borba snaga. Želio je biti budan cijelu noć i spavati cijeli dan. Sve češće su zvali iz škole, slali službna pisma i obavijesti. U desetom razredu se totalno slomio! Prosjek njegovih ocjena je bio 0.7 GPA (nedovoljan/dovoljan). Iz kazne je prešao u privremenu suspenziju i na kraju je bio isključen iz škole. Škola je inzistirala na lijekovima za ADHD, ali mi nismo pristali jer je imao tikove. Moja supruga, fizioterapeut, rekla mi je da je vidjela mnogo slučajeva  gdje su djeca razvila još jače tikove uzimanjem lijekova.

Nick je bio izbačen iz škole u srijedu. Ja sam počeo s tečajem za EEG Biofeedback u utorak. Odlučio sam ga povesti sa mnom. Povremeno, kao na primjer kad smo putovali, bio je vrlo ugodno društvo. Vjerovao sam da je bila prisutna božanska intervencija. Tijekom boravka na tečaju, instruktor je želio volontera i, naravno, odmah sam prijavio Nicka. Instruktor (Profesor Joel Lubar), poznat po začetku neurofeedbacka za ADHD davnih sedamdesetih, napravio je dijagnostičku procjenu, poznatu kao mapiranje mozga. Iako su moj otac i moj brat imali bipolarni poremećaj, nikada mi nije palo na pamet da bi i moj sin mogao imati isto. Iako s povećanim korištenjem stimulansa i antidepresiva, jako mlada djeca su sve češće dijagnosticirana bipolarnim poremećaj. Moj otac je bio dijagnosticiran tek kad je imao 50 godina, a moj brat u svojim 40-tim.

Znao sam da Nick ima ADHD i zbog toga smo uzeli drugu hipopteku na kuću kako bi kupili EEG Biofeedback (neurofeedback) opremu za tretman. To smo učinili zbog toga što sam jednog dana kad sam bio na bolovanju, uključio TV i čuo kako je netko rekao da postoji novi tretman za ADHD.  To je bi siječanj 1993.godine. Opet, vjerujem da je Božja intervencija uključena. Nova terapija o kojoj su pričali je bio EEG Biofeedback, poznata i kao neuroterapija. Nakon što smo proučili procedure, žena i ja odlučili smo kupiti opremu jer nas je to došlo mnogo jeftinije negoli da smo proveli šest mjeseci u Kaliforniji kako bi Nick dobio adekvatnu terapiju. Ipak, imali smo velikih problema kod stabilizacije Nicka. Jedan protokol bi smanjio impulzivnost i eliminirao tikove, ali bi s vremenom postao previše smiren i počeo bi puno spavati (cijelu noć, poslije škole, za vrijeme škole). Koristeći suprotni protokol, spavanje bi se smanjilo, ali s vremenom, smanjilo se do te mjere da bi spavao svega nekoliko sati na 24 sata. Kako se spavanje smanjilo, impulzivnost bi se vratila. Jedan neurofeedbac terapeut koji je koristio samo jedan protokol za sve svoje klijente rekao nam je da EEG Biofeedback neće pomoći Nicku i da bi bilo najbolje da probamo s lijekovima. I žena i ja osjećali smo se slomljeno. Moj otac je bio među prvim osobama u SAD-u koji su koristili litij prije gotovo 30 godina. On je umro prošle godine. Rečeno nam je da je toksičnost litija ubrzala njegovu smrt. Posljednjih 15 godina prije njegove smrti, moj otac je imao tremore u obje ruke karkteristične za Parkinsonovu bolest. Rečeno nam je da je litij uzrokovao pojavu tih tremora. Bilo je zastrašujuće vidjeti tremore i zdravstvene probleme uzrokovane tim lijekom. S vremenom, otac je jako dobro reagirao na EEG Biofeedback, ali, nažalost, ranije učinjena šteta je bila prevelika. Bili smo zabrinuti zbog dugoročnog korištenja lijeka, ali smo osjećali da Nick neće dosegnuti odraslu dob ako odmah nešto ne poduzmemo. Vjerovali smo će mu ta impulzivnost i sklonost rizičim ponašanjem ugroziti život.

Konzultirao sam se sa tvrtkom koja je prizvodila EEG Biofeedback i oni su mi rekli da su nedavno razvili protokol za Bipolarni poremećaj. Počeli smo s treningom i protokolom za bipolarni poremećaj u ožujku 2000. godine i nadali se da će se nešto promijeniti do jeseni kada je opet imao pravo nastaviti školovanje. Tijekom ljeta je izgledalo kao da napreduje. Njegova se impulzivnost smanjila. Postao je mnogo susretljiviji i kooperativniji. Njegovi afekti i spavanje se poboljšalo. Nick se vratio u školu na jesen i nije upadao u nevolje. Našao je nove prijatelje. Njegove su ocjene skočile na petice i četvorke. Ne samo da su ga učitelji voljeli, već je bio proglašen učenikom koji je najbolje napredovao. Žena i ja vjerujemo da ne bi to uspio bez EEG Biofeedbacka. Da smo ga stavili na Ritalin, na što nas je škola prisiljavala, stimulansi bi pogoršali tikove i uzrokovali ozbiljnije emocionalne probleme.

Ima još jedan detalj koji valja dodati na ovu nevjerojatnu priču. Nickova mama je jednom prilikom naišla na bestseler New York Timesa od Danielle Steel „Njegovo jarko svjetlo“, što je zapravo bila priča njezina sina Nicka. Sličnosti između dviju priča o dva Nicka bile su daleko veće i od samog zajednočkog imena. To je bilo gotovo nevjerojatno.Priča Daniellinog Nicka dogodila se godinu dana prije negoli naša priča. Daniellin Nick u dobi od 19 godina počinio je samoubojstvo 1997, kada je našem Nicku bilo 18. Jedina razlika u tim pričama je bila u neurofeedbacku! I još više neurofeedbacka. Da li zaista možemo pretpostaviti da bi neurofeedback mogao spriječiti samoubojstvo? Zapravo, DA! Samoubojstvo (suicid) kod bipolarnog poremećaja nije rijedak slučaj. Gotovo trećina osoba s ovim oblikom poremećaja može podleći u nekom trenutku svojeg života. Pomoću neurofeedbacka, ovakve se sudbie u velikoj mjeri mogu prevenirati. To je nešto što bi trebali uzvikivati na sva zvona!

Jedna druga priča ilustrira kliničku kompleksnost bipolarnog poremećaja kod djece, posebice kada je riječ o lijekovima. Ron je došao na kliniku kad je imao 13 godina. Njegova majka je rekla da Ron ima problema s pažnjom i zadržavanjem na postavljenim zadacima. Njegovo stanje označeno je kao ADD (poremećaj pažnje). Blagi ADD potvrđen je testiranjem, ali je testiranje učinjeno u trenutku kad je dijete bio pod jakom dozom lijekova. Prilikom uzmanja anamneze, utvrđeno je da je dječak imao mnogo veće probleme.: 4 godine čupao si je kosu (trihotilomania), imao je opsesivne misli i kompulzivno ponašanje.  Kao rezultat sve toga, dječak nije imao obrve i trepavice te je imao ćelava područja na glavi gdje je počupao pramenove kose. Nekoliko godina ranije bio je testiran na Tourette sindrom zbog blagih tikova koje je pokazivao prilikom blage uznemirenosti. Bio je sklon anksioznom stanju. U spontanoj komunikaciji sa svojim vršnjacima, obično bio bezobrazan i naprasit, ali kad je komunicirao s odraslim osobama, bio je pravi šarmer. Nikada nije uspostavljao kontakt očima. Patio je od poremećaja spavanja, a i imao je loš apetit, vrlo vjerojatno zbog lijekova koje je uzimao. Čitanje ga uopće nije zanimalo. Bio je na visokoj dozi Ritalina od šeste godine starosti (55mg), sve dok Ritalin nije zamijenjen Concertaom nešto prije negoli je počeo s neurofeedbackom. Uzimao je Remeron za spavanje, Zoloft za anksioznost i OCD (opsesivno-kompuzivni poremećaj) i Risperdal. Brojni opsesivno-komplzivni simptomi zapravo su se pogoršali promjenom na lijek Concerta.

Reakcija na EEG treing je bila dramatična. Do 13-tog treninga obrve i trepavice su počele ponovno rasti, a problem trihotilomanije je nestao završetkom ciklusa (do kraja 20-tog treninga). Ovdje valja spomenuti da su spomenuti simptomi kod dječaka bili u epizodama, oni bi se pojavljivali pa nestajali. U svakom slučaju, trening neurofeedbackom nije bio završen.  Iako je i dalje bio jako bezobrazan prema vršnjacima i često ih vrijeđao, njegove su se socijalizacijske vještine općenito gledano, polako poboljšavale, isto kao i njegov uspjeh u školi.  Do tog vremena, majka je samoinicijativno smanjila dozu Concerta na 36 mg (*napomena: to se strogo ne preporučuje). Spavanje se poboljšalo uz polovicu propisane doze Risperdola. Majka je odvela dječaka kod psihijatra nebili on primjetio napredak u tome što Ron nije više čupao kosu- njegova kosa ponovno je narasla. Liječnik je odbio odobriti smanjenu dozu lijekova i bio je uporan u tome da majka i dalje nastavi Ronu davati lijekove i onoj dozi koju je propisao u početku, a tražio je i da se češće viđaju na savjetovanju, ne samo jednom tjedno, već dva puta na tjedan. Majka je bila izuzetno ljuta što doktor- psihijatar nije želio uvidjeti napredak kod njezinog djeteta te ga je odmah „otpustila“ i prešla od obiteljskog liječnika i njemu dopustila da nadalje bude odgovoran za dozu lijekova.

Liječnici će, naravno, prije negoli preporuče neurofeedback terapiju za bipolarni poremaćaj, tražiti mnoštvo znanstvenih istraživanja kojima će se potvrditi njegova efikasnost i bez sumnje će se boriti na sve moguće načine da vam ga ne preporuče, a za to vrijeme bez ustručavanja će promicati svoje omiljene lijekove. No, isto tako, ne postoje niti velike znansvene kontrolirane studije o utjecaju Zyprexu i Risperdalu  na bipolarni poremećaj kod djece. Doktori samo eksperimentiraju na našoj djeci propisujući jedan lijek za drugim u očajnom pokušaju da se dijete stabilizira. Kada se suprotstavite takvim liječnicima, oni uvijek imaju jednostavan odgovor: Lijekovi su se pokazali vrlo uspješnim i djeluju! Ali, i neurofeedback se pokazao uspješnim i djelotvornim. Naši dokazi su  iste kvalitete kao i njihovi: klinički gledano, poboljšanje je prisutno! Roditelji djece s bipolarnim poremećaj imaju svo pravo razmotriti mogućnost neurofeedbacka, iako su možda njihova djeca koja uzimaju lijekove, trenutno dobro. Razlog leži u tome što izgleda da medicinski pristup navedenom problemu gotovo, kao da nikad ne završava. Mozak se nastavlja mijenjati i s vremenom, izazov postaje sve veći i veći. Antipsihotici imaju jedinstvenu povijest o dugoročnosti štetnih učinaka. Ta djeca trebaju svu moguću pomoć!

Stoga, bipolarni poremećaj gledamo kao treću veliku kategoriju u kojoj neurofeedback dohvaća „Neuhvatljivo dijete“.

Kompleksni parcijalni napadi ili epilepsija temporalnog režnja

Neurolog s Harvarda, George Murray, prije više od deset godina je rekao da je epilepsija temporalnog režnja nedovoljno poznata stručnjacima koji se bave mentalnim zdravljem zbog tzv. „fakora 25“. Od tada se nije promijenilo mnogo. Ono o čemu je Murray govorio, naravno, su različiti problemi ponašanja koji se mogu pronaći u sub-kliničkim, „nešto poput napadima“, aktivnosti mozga, ali se tako ne prepoznaju. Vrlo vjerojatno da niti psihijatri niti psiholozi neće razmišljati u terminima „nešto poput napada“ aktivnosti mozga, kako bi objasnili samo ponašanje, a neurolozi koji se bave napadima (epilepsijama) vjerojatno neće biti zabrinuti sub-kliničkim manifestacijama. Štoviše, neurolozi, u pravilu i nemaju dovoljno znanja o devijantnim ponašanjima djece. I tako, epilepsije temporalnog režnja padaju negdje između.  

Simptomi koji karakteriziraju ovakav poremećaj uključuju prvenstveno sljedeće: bijesovi, eksplozivna ponašanja, promjene raspoloženja, jaka razdražjivost. To izgleda vrlo slično već spomenutom bipolarnom poremećaju. Ono što se događa toj djeci koja, većinom, nisu dobila neurološku dijagnozu epileptičkih napada, dolaze pod nadležnost dječjih psihijatara koji im daju psihijatrijsku dijagnozu bipolarnog poremećaja. Naravno, terapija je ista: antikonvulzivi (iako ih psihijatri zovu stabilizatori raspoloženja). Zapravo, nismo još gotovi s listom simptoma. U težim slučajevima možemo vidjeti i halucinacije, fobije, deluzije i paranoju. No, Papolos navodi da je ta lista simptoma previše ispod njegove oznake bipolarnog poremećaja. Stoga, naša pretpostavka je: bipolarni poremećaj je postao društveno prihvaljiva oznaka za sub-klinički dio epilepsija temporalnog režnja pri čemu se termin epilepsija temporalnog režnja koristi kod slučajeva gdje postoje očgledni napadi.

Ovdje, naravno, dolazimo s pričom o našem sinu Brianu. Klinički, „nešto poput napada“ moždane aktivnosti, tretiraju se kao nestabilnosti i potrebno ih je smiriti. Smatramo da pomoću neurofeedbacka mozak može „ojačati“ i njegovo funkcioniranje može biti više uravnoteženo pod utjecajem neizbježnog i nepovoljnog djelovanja u fokusu napadaja. Očekujemo da će nepovoljno djelovanje i dalje ostaviti svoj trag (EEG nam to potvrđuje), ali ostatak mozga koji nije obuhvaćen žarištem napada može postati mnogo otporniji i na taj način priječi „širenje“ napadaja kroz cortex (moždana kora).

Skloni smo posebno naglašavati sub-klinićke manifestacije „nešto poput napada“ aktivnosti jer prvo, to je do sada najveći dio puzzle, a drugo, vrlo često je općenito neprimjećen, kao da ne postoji. Međutim, neurofeedback se pokazao vrlo djelotvornim i kod očiglednih, pravih napada. Zapravo, radi epileptičkih napada se neurofeedback i razvio. U kasnim šezdesetim godinama, Barry Sterman s UCLA medicinske škole, slučajno je otkrio da se prag napada kod mačaka može podići na način da se mozak trenira s ciljem postizanja određenog EEG ritma, naime, da se smiruje ritam motoričkog sustava. To se moglo testirati na način da su se izazvali napadi kod mačaka određenim kemijskim sredstvima. Prvi rad s ljudima, koristeći tehniku EEG treninga bio  je povezan s kontrolom napada. Čak i sada, temeljna istraživanja vezana uz EEG Biofeedback (neurofeedback) ističu njegovu djelotvornost na epi napade mnogo bolje negoli na bilo koje drugo stanje.

Čak i danas, medicinsko liječenje epilepsija ostavlja mnogo prostora za otkrivanje željenih ishoda. Naročito kad je riječ o parcijalnim epilepsijama ili epilepsijama temporalnog režnja. Gotovo trećina pacijenata, usprkos lijekovima i dalje ima napade. Upravo zbog toga postoji velika potreba za suvremenim pristupima poput neurofeedbacka. Čak i u slučajevima gdje su uz pomoć lijekova napadi stavljeni pod kontrolu, postoji značajna „cijena“ koja se plaća u smislu nuspojava koje se događaju dugotrajnim korištenjem lijekova; gubitak kognitivnih funkcija te utjecaj na samu kvalitetu života (na primjer čak i jako rijetki napadi uvjetuju dobivanje vozačke dozvole i sl.).

Neurofeedback može biti koristan većini osoba koje imaju epilepsiju. Može dovesti i do smanjenja broja potrebnih lijekova; može pomoći na način da se smanje doze propisanih lijekova; može povećati kognitivne funkcije i poboljšati spavanje, a čak može i eliminirati napade. Da cijelu povijest neurofeedbacka sažmemo zajedno, sveukupno poboljšanje kod pojavnosti epi napada je 60%, što je dokazano brojnim studijama. Raspon poboljšanja u postocima ide od nula do 100%. U svim slučajevima, pacijenti koji počinju s neurofeedbackom su već pod medicinskom terapijom lijekovima, stoga je djelotvornost neurofeedbacka potpomagajuća (dodatna). U svojoj praksi pomogli smo brojnoj djeci tako da su uspješno izbjegli operacije za nekontrolirane epi napade.

Posebno imamo u mislima jedno dijete. Liječilo se na UCLA-u gdje je ustanovljeno da loše reagira na sve lijekove koje je probalo tako da je roditeljima preporučena operacija. Međutim, prije nego su pristali na ovako radikalnu mjeru, željeli su uzeti u obzir i neke alternative. Odlučili su probati neurofeedback s mišlju da ovako i onako nemaju što izgubiti, jer operacija je posljednja opcija. Nakon 25 terapija, dječak je bio bez napada. Također je i kognitivno napredovao. Zbog toga je bio testiran i  stručnjaci s UCLA- su analizirali rezultate. Roditelji su na vratili natrag izvješće liječnika. U tom nalazu (izvješću) je pisalo: Majka navodi da je dijete „bez napada“. Ostali smo izbezumljeni. Pitali smo se zašto su „bez napada“ napisali u navodnim znakovima. Očito je da se neurolozi oslanjaju na izvješća roditelja. Da je dijete bilo bez napada zbog propisanih lijekova, isti nalaz bi bio bez navodnih znakova! Ali kada dolaze roditelji koji pričaju o nekakvom neurofeedbacku, medicinski imununološki sustav je tako posložen da se odmah počinje braniti od zaraze! I tako neurofeedback koegzistira (suživljava) s medicinom već 30 godina i još nije primjećen!

No, vratimo se djetetu. On je nastavio s treningom sljedeće dvije godine. Međutim, dječak je bio vrlo osoran i mrzovoljan i nije bilo baš ugodno u njegovom društvu.. Roditelji su se nadali da se može više učiniti. Bilo nam je potrebno zaista mnogo vremena, ali  s vremenom uspjeli smo dobiti pokoji osmjeh od dječaka, a i njegov stav prema životu bio je sve pozitivniji. Nikada poslije nije imao ni jedan epi napad.

S druge strane, imamo dječaka koji je prošao operaciju kako bi se napadi spriječili, ali, nažalost, oni su se i dalje događali. Onda mu je ugrađen stimulator vagalnog živca, ali opet, napadaji nisu prestajali. Obzirom da su stručnjaci bili bez svježih ideja, majka nas je pitala da li bi neurofeedback mogao pomoći. Rečeno joj je da je to „vrlo eksprimentalna metoda“, ali je odlučila da je možda vrijeme da proba i taj eksperiment.

Gotovo se svakom djetetu s epilepsijom može pomoći s neurofeedbackom do određene mjere. Bilo u smislu kvalitete života, doze lijekova ili težini i učestalosti pojave samih napadaja. Tako dugo dok  pristup metodi neurofeedbacka  počiva na skromnim očekivanjima i roditelja i djeteta, ne postoji razlog zašto se neurofeedback ne bi koristio u cjelokupnom programu intervencije za epilepsiju. Zato epilepsije predstavljaju četvrto područje gdje neurofeedback pomaže doseći „Nedohvatljivo dijete“.

Tourette Sindrom (TS)

Tourette sindrom karakteriziraju motorički i vokalni tikovi. To, kako izgleda ne predstavlja baš veliki problem, ali djeca mogu patiti u smislu da budu neprihvaćena, izvrgnuta ruganju i odbacivanju kako ti tikovi postaju sve očigledniji. Nešto drugo što možda prestvalja i veći problem kod TS-a je i sklonost te djece da imaju opsesivna ponašanja. Sve zajedno, ovi simptomi ukazuju na vrlo visoku aktivaciju (pobuđenost) živčanog sustava. To izgleda da se njihov mozak nikad ne smiruje kad su u budnom stanju. Djeluju kao da stalno jure na velikim brzinama kao stari talijanski sportski automobili. To znači da, gledano s dobre strane, djeca i osobe s TS-om mogu biti vrlo uspješni, vrlo kreativni, visoko motivirani, natjecateljskog duha, vrlo produktivni i izrazito dobro funkcioniraju.  Međutim, u još većoj krajnosti mogu stalno tražiti uzbuđenje, imati epizode bijesa, biti hiper muževni /muškobanjasti/, sa izraženom biseksualnošću. Vrlo često, tikovi se zamjenjuju tzv. „copy-cat“ ponašanjem ( engl. termin koji se koristi kad osobe u jakoj mjeri imitiraju druge), pa u ekstremnim slučajevima može doći i do copy-cat ponašanja u zličinu (kad osoba imitira neku kriminalnu radnju), pri čemu se izmjenjuju epozide relativno normalnog ponašanja s epizodama potpunog gubljenja kontrole u ponašanju.

Najznačajniji problem kod toga je visoka pobuđenost i stanje nestabilnosti. Takav živčani sustav treba duboko smirenje, a neurofeedback daje dobar put prema normalizaciji stanja i prema većoj stabilnosti. Klinički, veću zabrinutost daju djeca s TS-om koja imaju i neke druge krize u svojim životima. Na primjer, čak i najmanja ozljeda mozga može značajno pogoršati Tourette simptome. Psihička trauma također može imati isti efekt.  Lijekovi popot Clonidina i Tofranila mogu pomoći kod kontrole ponašanja u toj različitosti Tourette sindroma, ali ti lijekovi imaju jako slabu djelotvornost kad imamo kombinaciju Tourette sindroma i traumatske ozljede mozga ili psihičke traume. U tim slučajevima neurofeedback može pomoći daleko bolje negoli samo lijekovi.

Upravo zbog činjenice da lijekovi dosta dobro pomažu kod TS-a, vjerojatnost da će  teži slučajevi potražiti pomoć neurofeedback terapeuta je vrlo mala.

Djeca mogu dobiti tikove i nakon što im je propisan neki stimulans, ali tikovi i dalje ostaju prisutni kad se prestane s uzimanjem lijeka. Djeca mogu pokazati simptomatologiju i nakon najmanje nezgode, pr. ako udare o zid svojim bicikom, iako je za očekivati da će nakon takve vrste nezgode proći potpuno neozljeđeno. Djeca mogu pokazati simptomatologiju i pri razvodu braka roditelja. Neki simptomi su potpuno neshavtljivi i ne može ih se povezati kad  se kod djece pojavi preuranjeni seksualni poriv koji može preći u zlostavljanje i promiskuitet, te sklonost iskorištavanju odnosa s partnerom. To nije situacija kao kod ADHD-a gdje nam 20-40 treninga neurofeedbackom pomaže. Potreban je dugotrajan trening koji uključuje i različite protokole obzirom na različite aspekte deregulacije i reakcija na traumu. No, nagrada za tako dugoročne treninge je od posebnog značaja. Vidjeli smo djecu koju su nakon neurofeedback treninga kroz godine uspjeli staviti simptome Tourette sindroma u sjenu dok su njihovi vršnjaci s istom dijagnozom bez neurofeedbacka bili podložni sve složenijem režimu lijekova.

Možda najteže dijete s TS-om na koje smo naišli uzimalo je pet glavnih lijekova, uključujuči oba Orap i Haldol. Ipak, njegovo je ponašanje i dalje bilo van kontrole. Nakon 40 treninga neurofeedbackom, osiguravajuća kuća je odlučila prekinuti plaćanje tih tretmana. Roditelji su inzistirali s nastavljanjem treninga, jer je to bila jedina stvar koja je pomagala njihovom djetetu, pa su odlučili da sami nabave opremu, educiraju se i rade to kod kuće. Sinu su napravili trening svako jutro prije nego je išao u školu. Napredak je bio značajan. Vidjeli smo dečkića nakon tri godine gdje je tada smanjio lijekove na samo jednu vrstu, a njegovo pnašanje više nije predstavljalo nikakav problem.  I biofeedback mu više nije trebao u toj mjeri. Povremeno bi sam znao reći roditeljima da mu treba jedan trening. Znao je koliko mu biofeedback  pomaže.

Kod drugog djeteta, EEG biofeedback smo kombinirali s Clonidine-om. Što je više dječak radio EEG biofeedback, sve manje je trebao Clonidine. Nakon nekoliko mjeseci treninga, dječak je otišao na ljetovanje u ljetni kamp. Čak i za vrijeme boravka tamo, imao je slobodnog vremena kako bi mogao napraviti biofeedback trening. Na kraju ljeta bio je  pozvan da opet dođe sljedeće godine. Njegova se majka skoro rasplakala. Rekla je da je ta pozivnica bila zapravo jedina lijepa stvar koju je doživjela za svojeg sina. Njegov napredak se nastavio i do kraja sljedeće godine uspio je održati svoje stanje bez Clonidine-a. Po današnjim kriterijima, više ne zadovoljava kriterije zaTourette sindrom.

 Tu smo imali petu vrstu stanja gdje neurofeedback pomaže u spašavanju „Nedohvatljivog djeteta“.

Traumatske ozljede mozga

Možda najveća tragedija medicine dvatesetog stoljeća je način na koji tretiraju traumatske ozljede mozga. Uzimajući u  obzir uobičajenu medicinsku perspektivu pri čemu se traumatske ozljede mozga promatraju kao organsko stanje, pažnja je ograničena na one aspekte traumatske ozljede mozga koje se mogu pronaći određenim testovima za strukturalne ozljede (CAT snimanje, danas i MRI, SPECT i PET snimanje). Ako ti testovi nisu pokazali ništa što bi moglo opravdati ono na što se pacijet žali, ti simptomi nisu razmatrani dovoljno ozbiljno, a „žrtva“ se najčešće okrivljavala da pretjeruje s tim lažnim simptomima i da simulira.

Nedavno je odvjetnik jedne osiguravajuće kuće imao nezgodu u zahodu jedng restorana tako da je lupio glavom nakon što je iznenada nestalo struje pa je morao pronaći svoj put u mraku. Vratio se svojim gostima s blagom glavoboljom, blagom vrtoglavicom i dezorijentacijom. Ali, onda je ostao bez posla u svojoj odvjetničkoj firmi. Više nije mogao funkcionirati kao „opaki“ odvjetnik onakav kakav je bio prije. Nije mogao organizirati niti planirati svoje aktivnosti. Nije mogao suvislo razmišljati. Imao je vrlo malo energije. Imao je problema sa spavanjem. Ukratko, imao je manju ozljedu mozga. Shvatio je da mu se događaju upravo isti simptomi za koje je ranije optuživao neke pacijente da ih izmišljaju. I tako, napokon se dogodila, rezimo, poetska pravda! Ozljeda tog čovjeka, takva kakva je bila, nije bila vidljiva CAT pretragom. Ipak, bila je dovoljna da uništi njegovu karijeru i njegovu sliku o sebi. Poruka ovoga je da traumatske ozljede mozga trebamo promatrati kao problem software-a, a ne kao problem hardware-a mozga. Čak i ako nema očiglednih, vidljivih dokaza o nekom gubitku, ipak može postojati funkcionalno pomanjkanje. Stvar je vrlo jednostavna, ako smo suočeni s proturiječnim dokazima, neophodno je uzeti u obzir i funkcionalno pomanjaknje kao problem softeware-a.

Neurolog Antonio Damasio zapravo je prepoznao tu vjerojatnost u svojoj knjizi „Dekartova greška“ (pročitajte više na http://www.elektronickeknjige.com/polsek_darko/zapisi_iz_trece_kulture/pages/053.php ) naglašavajući da moždane funkcije mogu opadati uslijed ozljede koja se dogodila u nekom nepovoljnom vremenu za sami mozak. Istina. Baš kao i kod ADHD gdje je nemoguće  pronaći neku struturalnu „grešku“ mozga, traumatska ozljeda mozga je pitanje „uznemiravanja mozga u lošem trenutku“.  Ako je to slučaj, onda neurofeedback treba uzeti u obzir kao pomoć, a zapravo i to je. Koristeći neurofeedbak za oporavak kod trauma mozga, rezultati su nerijetko zapanjujući i značajni.

Jedan problem kod ovog modela je taj da posljedice ozljede mozga mogu voditi do vrlo malih problema. Da li postoji dijete koje je tijekom svojeg odrastanja imalo hrpu ozljeda mozga bilo koje vrste, bilo da ga je udarila bejzbol loptica na igralištu, ili je palo iz kolica na terasu, ili je glavom udario u dno bazena, ili je glavom udarao loptu na nogomentu, ili je pretrpjelo manji potres mozga iz nekih razloga, ili se glavom sudario s prijateljem kad su igrali košarku, ili je udario glavom u vjetrobransko staklo pri prometnoj nesreći? Ako su svi ti događaji problematični, zašto svi ne hodamo okolo s ozljedama mozga? Odgovor je u vulnerabilnosti (osjetljivosti) osobe, djeteta. Oni koji pate i osjećaju posljedice i od malih ošetećenja mozga  su zapravo osobe koje su bile „spremne“ za to, tj. koje su već imale predispoziciju za neku disfunkciju mozga, na ovaj ili onaj način. Pri tom prvo mislimo na dijete s ADHD-om. Također mislimo i na dijete koje je imalo neku traumu tijekom poroda. Pa mozak pod utjecajem droga, mozak osoba s Tourette sindromom, mozak sklon depresijama i anksioznosti, mozak sklon čestim glavoboljama ili mozak sklon lošem spavanju. Ukratko, traumatska ozljeda mozga zapravo pogurne osobu koja već stoji na rubu litice. Ako je mozak ionako već na rubu nestabilnosti, trauma bilo koje vrste ga može gurnuti preko ruba. To možemo reći i na drugi nači: traumatska ozljeda mozga koja se dogodi u lošem trenutku za mozak, pogoršava već unaprijed postojeće probleme. Stoga, traumatsku ozljedu mozga ne možemo gledati kao neko posebno područje, već je ona prisutna kod gotovo svega onoga što mo već ranije somenuli, samo u drugom kontekstu. Sa svim tim simptomima smo već radili, samo što su se razlikovali u težini prisutnosti.

Zbog toga što su ozljede glave bilo koje vrste često prisutne, ljudi ne vole razmišljati o tome kao o ozljedama glave (ne za one manje). Često, prilikom inicijalnog pregleda, kad pitamo roditelje da li je njihovo dijete ikada pretrpjelo ozljedu glave, odgovor će biti „nije“. Takvi se događaji obično i ne pamte jer ovako i onako nisu bili medicinski ozbiljni. Dijete je možda bilo odvezeno na hitnu radi krvarenja na glavi jer se udarilo, ali ako nije bilo prijeloma kosti ili očiglednih znakova potresa mozga, vrlo vjerojatno da će liječnik sanirati ranu, možda zašiti posjekotinu, ali će dijete poslati kući. I život ide dalje. Eventualni loš akademski uspjeh nikada nije povezan s onim što je dijete pretrpjelo taj dan.

Upravo zbog toga što učinci traumatske ozljede mozga nisu shvaćeni ozbiljno, ili nisu prepoznati, ili nisu testirani i ne rješavaju se kao takvi, mi zaprao imamo još jedan slučaj „Nedohvatljivog djeteta“. Drugi veliki faktor, nama zanimljiv, je činjenica da se takva vrsta problema jako slabo može riješiti medicinskim modelom pristupa. Software-ski problemi zahtjevaju software-sko rješenje. Tu dolazi neurofeedback! Stoga, traumaske ozljede mozga je šesta velika kategorija „Nedohvatljivog djeteta“.

Uzimanje droga i put u ovisnost

U svim već spomenutim kategorijama imamo uvjete za koje dijete nije odgovorno.

Kada je riječ o ponašanju tinajdžera koji posežu za drogama, imamo problem tvrdoglavog ponašanja koji mlade osobe namjerno rade same sebi. Sama aktivnost ne izgeda  im štetno, ili barem ne izgleda tako u samom početku ili kratkotrajno gledano. A tu je i problem kod kojeg mladi ljudi misle, kako je to njihov odabir tako će i bez problema biti i njihov izbor da s tim stanu. To nije nešto gdje će roditeljsko uvjeravanje ili savjetovanje stučnjaka ili čak dugotrajna psihoterapija najbolje pomoći. Uzimanje droga se jednostavno ne vidi kao veliki problem (kad se počne), stoga savjetovanje ne može biti od velike pomoći.  Potrebno je drugo rješenje.

U skladu s modelom koji predlažemo u ovoj knjizi, ponašanja koja dovode do uzimanja droga treba gledati u terminu vlastitog odabira za rješenje  software-skog problema. Neke droge se biraju da bi se osoba osjećala dobro, međutim, većina osoba ih bira da bi se osjećali manje loše! U oba slučaja, odabir droge nudi dugoročnu „pozitivnu isplativost“ za te osobe. To se može vidjeti kao pokušaj reguliranja vlastitog stanja koje još ne pripada onome čime se bavi psihijatrija. Na primjer, imamo vrlo odriješite, uspješne ljude kojima marihuana ima vrlo specifičnu i korisnu ulogu. Što se nas tiče, danas je zaista neosporno da marihuana ima svoju pozitivnu ulogu u medicinskom smislu. S jedne strane, može pomoći stabilizaciji mozga pri epi napadajima. S druge strane može jako smiriti preuzbuđen mozak.  Kao i kod drugih llijekova, kratkoročni pozitivni učinak ima svoju cijenu u dugoročnom utjecaju na funkcionalnost mozga. Nešto drugo je potrebno, to je neurofeedback.

Ako droga doprinosi „pozitivnoj isplativosti“ za onoga tko ju koristi, onda i to nešto drugo mora upotpuniti potrebu za povećanom funkcionalnosti ili poboljšanjem mentalnog stanja. Besmisleno je jednostavno mahnuti prstom kao da to nije tako i kao da to ne odobravamo. U svakom slučaju, snaga volje je pri tom precijenjena.  Koristeći neurofeedback mi smo u poziciji da treniramo mozak tako da mu droge nisu potrebne kako bi se dosegla poboljšana razina funkcionalnosti. Jednostavno, do te razine dolazimo na drukčiji način. Kada se to postigne, potreba za drogom na sasvim prirodan način nestaje.  Imali smo mnogo klijenata koji su nam svojevoljno rekli da više ne koriste marihuanu, da više ne piju previše ili da više ne puše. Nito ih nije prisiljavao na to. Jednostavno, mozak više nije trebao te „lijekove“ te su se maknuli. Zapravo, vrlo često, klijenti su iznenađeni svojim ponašanjima govoreći: „Zaboravio sam to uzeti.“ Stoga, ako je klijenat to zaboravio uzeti, jasno je da to više nije problem ovisnosti!

Osim problema funkcionalnosti mozga, ipak nam ostaje i pitanje nagrade. Neki uvjerljiv slučaj može se objasniti s pretpostavke da je ovisnost o drogama odgovor na tzv. „sindrom pomanjkanja nagrade“ (engl. Reward Deficiency Syndrome- RDS; stanje koje karakterizira niz kompulzivnih i impulzivnih ponašanja, uzrokovanih genetskom predispozicijom, a upravo zbog tih ponavljajućih ponašanja često su prisutna kod: osoba sklonim drogama, adolescentnoj/odrasloj pretilosti, ADHD, pušenju, patološkom kockanju, ovosnosti o internetu, patološke agresivnosti, maloljetničke delinkvencije, kronične boli i drugim ponašanjima).  Pri tom sindromu, mozak ima pomanjkanje mogućnosti za samosmirivanjem te pomanjkanjem sposobnosti za pronalaženje interne-unutarnje nagrade. EEG trening također se bavi i tim problemom. Ključne frekvencije koje se koriste kod treninga ovisnosti su one koje su povezane s našim iskustvom zasićenosti i zadovoljstva. Neurofeedbackom ne postižemo stanje slično euforiji uzrokovanoj drogama. Za neurofeedback, zasićenost je više od užitka. Trening kod ovisnosti daje osjećaj dovršetka, pomirenja sa samim sobom, zdravijeg i pozitivno emocionalnijeg odnosa s drugima. Neurofeedbackom ne zamjenjujemo jednu ovisnost s drugom. To nije methadon. Donosi zadovoljstvo serotonina više negoli euforiju dopamina.

Adolescenti oji su podlegli iskušenju droga , pomoć je da treniramo mozak- software-sko rješenje za software-ski problem. Neurofeedback je pomoć i kod potpuno razvijene ovisnosti! Sukladno tome, upravo smo završili četverogodišnju studiju koja će tek biti objavljena, a koja nam govori kako su osobe koje su prošle neurofeedback trening kod svojih ovisnosti i nakon tri godine ostale „čiste“. Pa ako se toliko može postići kod okorjelih ovisnika, onda zasigurno može biti i od pomoći mladim ljudima (adolescentima) koji su svojim odabirom krenuli po tom putu.

Stoga, ovo je sedma kategorija „Nedohvatljivog djeteta“ gdje možemo primijeniti neurofeedback.

Psihičke traume

Kada je riječ o cijelom području psihičkih trauma, imamo posla s drukčijim područjem kao što je to traumatska ozljeda mozga gdje je većim dijelom problem skriven. Ipak, stručnjaci za mentano zdravlje znaju da je postoji strahovito veliki negativni utjecaj takvih trauma koji se mogu pronaći u ranom seksualnom ponašanju kod djece, fizičkom i psihičom zlostavljanju, agresivnim i destruktivnim ponašanjima, pa čak i u akademskom neuspjehu. Mogu se manifestirati u poremećajima prehrane i spavanja. Neurofeedback pomaže na način da dozvoljava osobi da ozdravi od ranijih trauma. Taj rad zahtjeva drukčiji protokol od onoga koji se koristi za ADHD, no o tome nećemo dalje pisati. Za ovu svrhu, dovoljno je reći da je neurofeedback dio sveobuhvatnog i suvremenog programa u liječenju poremećaja u prehrani (pr. anoreksija, bulimija) ili za druge posttraumatske stresne reakcije (PTSP). Stoga, imamo i osmu kategoriju gdje je neurofeedback osnovni sastojak kojim se doseže „Nedohvatljivo dijete“.

Problemi odnosa-povezivanja (attachmenta): Poremećaji odnosa i Autistični spektar

Slučaj kad djeca rastu u emocionalno nepovoljno okruženju, pri čemu su zanemarena ili traumatizirana u svom ranom životu, predstavlja područje mentalnog zdravlja koje je jako teško tretirati. Nažalost, ta je pojava sve češća, naročito kod djece koja su ostavljena u sirotištima sve po svuda po svijetu ili od djece koju odgajaju majke koje same imaju mentalnih problema ili imaju problema s drogama. A djeca su došla na svijet spremna na toplu emocionalnu vezu sa svojim mamama. Ako im, nažalost, ta mogućnost nije pružana, ozbiljna prejaka aktiviranost živčanog sustava i ekstremna emocionalna deregulacija je siguran razvojni ishod. S takvom djecom se vrlo teško povezati, uspostaviti neki zdravi odnos, teško ih je umiriti.  Njihova su ponašanja nepredvidljiva, od nametljive privrženosti u jednom trenutku do ispada bijesa u drugom. Zbog toga što je takvo stanje vrlo teško prepoznati, znanstvenici su predložili da je razdoblje ranog emocionalnog učenja zapravo „kritično razdoblje“, misleći pri tome da ako se emocionalno učenje ne dogodi unutar određenog vremenskog razdoblja, mogućnost za to dijete je zauvijek izgubljena.

Dokazano je da je moguće trenirati emocionalnu regulaciju kod te djece i u kasnijim godinama. To znači da i kod tako teških slučajeva zapravo imamo posla sa software-om, a ne s hardware-om. Emocionalna regulacije se može naučiti u bilo kojem životnom dobu. Naravno, što  prije, to bolje, ali izgleda da ne postoji kritično razdoblje za učenje emocionalne regulacije. Godinama smo učili kako izazvati EEG kako bi se stimulirale ključne kortikalne i subkortikalne poveznice koje su uključene u regulaciju emocionalnog kruga pri tom nam dajući uvid u vlastitu empatiju. Nevjerojatno, putevi povezanosti s vlastitom emocionalnosti, već su prisutni u trenutku rođenja i oni ostaju netaknuti tijekom bilo kakve traume, iako mogu biti poremećeni u organizaciji sve do trenutka kad se pod utjecajem EEG treninga ponovno mogu reorganizirati. Jedino je problem ako su emocionalne poveznice funkcionalno ometene, gotovo ih je nemoguće „popraviti“ terapijom razgovora (psiholog, psihoterapeut). Stoga, neurofeedback je polazna točka.

Utvrdili smo da  baza emocionalne povezanosti leži u desnoj hemisferi mozga. Stoga, ovo stanje gotovo uvijet treba trening desne strane mozga. Također smo radili na interakciji između obiju hemisfera s namjerom da ih bolje povežemo. U svakom slučaju, neurofeedback dovodi mozak ubolju komunikaciju sa samim sobom.

Jedna vrlo srce-parajuća priča može na poslužiti da budemo mnogo konkretniji. To je priča o Kyle-u, šestogodišnjem dječaku kojeg je udomila jedna obitelj koja se s njim upoznala u vrtiću gdje su udomitelji radili. Prije toga bio je maknut iz druge udomiteljske obitelji jer je namjerno započeo požar, i bez sumnje je bio na najboljem mogućem putu za odjel psihijatrije u bolnici ili neki drugi oblik instucionalizacije. Kyle je imao prošlost punu zlostavljanja. Njegovi biološki roditelji su također bili djeca koja su rasla u udomiteljskoj obitelji i isto tako su u svojoj povijesti imala i fizičko i seksualno zlostavljanje kad su bili mali. Kyle je često puta bio hospitaliziran zbog pomanjkanja brige i zlostavljanja. Prvobitno je bio smješten u udomiteljsku obitelj zajedno sa svojim biološkim mlađim bratom, ali ga je pokušao ubiti kao i obiteljskog psa. U drugoj obitelji, udomiteljski otac ga je tukao i palio. 

Kyle je postao jedan od najtežih slučajeva kojeg je bilo udomiti.  Njegovo ponašanje je bilo nemoguće, prkosno, nekontrolirano, sklono lutanju. Pokazivao je značajke reaktivnog poremećaja odnosa- vezivanja (attachmenta) u najgorem mogućem obliku. Izuzmemo li 3-4 sata sna, Kyle je imao napade epizoda vrištanja. Imao je dnevne napade i noćne more. Baš kad su i zadnji udomitelji razmatrali mogućnost da stave Kyle-a u bolnicu na psihijatriju, upoznali su neurofeedback preko svojeg susjeda. Bili su skeptični, ali ujedno i očajni te je Kyle počeo sa svojim prvim tretmanom.

Čak i nakon prvog tretmana, Kyle je spavao u komadu 12 sati. S ovakvim ohrabrenjem, Kyle je trenirao dnevno u sljedeća dva tjedna, i dva puta tjedno nakon toga. Ubrzo se bolje povezao sa svojom udomiteljskom majkom i plakao po prvi puta. Počeo je pokazivati empatiju za druga živa bića. Neprestalna želja za hranom je prestala. Povremeno je dozvoljavao da ga se zgrli i iznenadio je svoje udomitelje emocionalnim reakcijama. S vremeno su oba roditelja postali neurofeedback terapeuti kako bi sami provodili treninge. Napredak se i dalje postizao u skokovima i granicama. Dječak je napredovao na kognitivnom i motoričkom području, zajedno s poboljšanjima emocionalne regulacije. Danas je prošlo već dvije i pol godine od trenutka kad su udomitelji uzeli Kyle-a u svoj dom. Sada su u procesu posvajanja dječaka! Ozdravljenje ovog dječaka ne bi bilo moguće bez volje i ljubavi Jamesa i Kim Vieira, ali isto tako ne bilo moguće bez neurofeedbacka!

Stavili smo autistični spektar poremećaja unutar iste općenite klasifikacije. U biti i autizam je vrsta poremećaja povezanosti (attachmenta). Dok je kod gore spomenutog RAD-a (reaktivni poremećaj povezanosti- Reactive Attachment Disorder) „majka“ emocioalno nedostupna, nepredvidljiva ili nepouzdana, u slučaju autizma djetetov živčani sustav je nedostupan za povezivanje. To može biti iz različitih razloga; genetski, metabolički ili razvojni. Ishod je sličan kao i kod RAD-a na način da je živčani sustav te djece visoko pre-aktivan, ali u tom slučaju govorimo o odsutnosti odnosa radije negoli o visoko promjenjivom i nestabilnom građenju odnosa s drugim osobama. Zbog unutarnje nepovezanosti, možda postoji nedostatak vlastitog doživljavanja odnosa s drugima.   Ali, i to se da utrenirati.  U ovom slučaju rezultat je neizvjestan gdje najveći problem leži u tome što govorimo o organskom stanju. Tu znamo da imamo ne samo software-ski problem, već i hardware-ski.

Neurofeedback, jednostavno, treba trenirati i onda možemo otkriti dokle možemo stići za svaki slučaj posebno. Možemo očekivati dugi put prema smirivanju preuzbuđenog živčanog sutava, ali isto tako možemo pomoći i osnovnim emocionalnim uključivanjem. Vrlo često, kao rezultat treninga neurofeedbackom, ta djeca odjednom progovore. To se zna dogoditi tako iznenada  da izgleda kao da ta djeca već znaju jezik od prije. Samo što se nisu opterećivala s time da ga koriste jer je zapravo problem bio mnogo dublji, a to je problem odnosa. Problem je u komunikaciji s drugima, ne u poznavanju jezika.  Stoga, umjesto da treniramo lijevu hemisferu mozga (problemi govora), mi treniramo desnu stranu mozga odgovornu za emocije. Trening se provodi vrlo slično kao i kod RAD-a. To je deveta kategorija kod koje neurofeedback pomaže kod zadovoljavanja potreba „Nedohvatljivog djeteta“.

Poteškoće u učenja

Posljednju kategoriju čine poteškoće u učenju. To smo uključili na kraju zbog toga što poteškoće u učenju ne privlače takvu pozornost kao problem uzimanja droge, poremećaji ponašanja ili suicidalne misli. Ne završavate  na sudu jer imate poteškoća u učenju. To su kronični problemi oko kojih se ne događa velika drama i koji često ne idu u smjeru traženja intervencije. S druge strane i u  zatvorima ima mnogo osoba koje su imale poteškoće u učenju. To je mnogo veći problem od ADHD-a u školama. On vjerojatno utječe jako, ali tiho na samopoštovanje.

U većini slučajeva, poteškoće učenja predstavljaju software-ski problem mozga. Postoji općenito mišljenje da ih je teško prepoznati kako bi se intreveniralo, no neurofeedback pomaže i u tome pa je to deseta kategorija u dohvaćanju „Nedohvatljivog djeteta“.

Problem iracionalnog i epizodičnog nasilja u djece

Naše društvo se stalno bori s problemom nasilja među djecom i nad djecom. Taj problem proizlazi iz nekoliko osnovnih psihičkih problema: 1) Poremećaj ponašanja- rođak ADHD-u; 2) dječja depresija; 3) bipolarni poremećaj; 4) Turette sindrom; 5) epilepsije temporalnog režnja; 6) traumatske ozljede mozga; 7) drogom uzrokovana ponašanja; 8)RAD- reaktivni poremećaj povezanosti. Najvjerojatnije, u specifičnim slučajevima dječje nasilje je posljedica međudjelovanja nekih od spomenutih rizičnih faktora.

Mnogi drugi problemi uzrokuju sekularno povećanje nasilja među mladim ljudima u posljednjih nekoliko desetljeća:

1)    Pad obiteljske stabilosti za vrlo mnogo djece

2)    Loša prehrana

3)    Deregulacija glukozom

4)    Intolerancija na hranu

5)    Toksičnost teških metala

6)    Utjecaj nasilja s televizije

7)    Destabilizirajući učinak neprikladnih lijekova

8)    Relativno obezvrijeđivanje individualnosti radi sve većeg broja djece u školama

Iako je učinke teško kvantificirati, mediji bi trebali biti zabrinuti radi stalnog isprobavanja nasilnih i detruktivnih ponašanja u okolini, posebno prema ranjivoj djeci o kojoj pišemo u ovom djelu. U našem je društvu sveopće prihvatljivo da djeca stiču iskustva kroz vlastite emocije pri  traženju uzbuđenja, nasilja i besmilenih smrti, i to rade u kontekstu koji zaboravlja na tradicionalne moralne vrijednost i izbor. U konačnici, jedini način da se „isprazne“ napetosti uzrokovane filmovima i video igricama je da se to isto iskustvo ponovi i replicira u stvarnosti, primjer, da se bude redatelj vlastitoj igri, drami.

Kako god bilo ostaje nam istina da što više gledamo divijantna ponašanja, postaje nam jasnije da su ona poljedica problema mozga, a ne namjernog procesa koji je sukladan vrijednostima osobe. Kao što smo već i spomenuli, takve  probleme mozga označavamo kao probleme software-a mozga i kao takvi dostupni su software-ski usmjerenom rješenju- neurofeedback treningu.  Svatko tko je zaista zabrinut za mentalno zdravlje naše djece, mora uzeti u obzir neurofeedback kao dio programa pristupa djeci koja pokazuju narušena mentana stanja. Isto tako, svatko tko je zabrinut za utjecaj nasilja u našem društvu, mora razmotriti neurofeedback kao dio sveobuhvatne strategije javnog zdravstva.

Druga strana genijalaca

U gore navedenom, susretali smo se sa stanjima koje je dosta teško uočiti. Postoji i druga perspektiva tih stanja koja zahtjeva pažnju; problematično dijete u uspješnim obiteljima. Mnogi su se roditelji našli u situaciji koji, ako je u pitanju genetika, misle da bi sve trebalo biti u redu. Oboje roditelja relativno dobro funkcioniraju kao odrasle osobe i kao roditelji, možda su uspješni profesionalci, ali se ponekad pitaju zašto se njihovo dijete muči u školi. Ili se oboje roditelja prisjeća kako su u tim počecima školovanja bili jako dobri u školi i željeli su više i bolje, a njihova se djeca jedva održavaju. Ili, neka djeca pokazuju dobar napredak u različitim područjima, ali ih jedno područje doslovce vuče dolje i ne mogu biti dovoljno uspješni.  

Kao što smo već pomenuli, jedno je rješenje u genetici. Partneri se obično vjenčaju sukladno sličnim težnjama: impulzivnost može biti zajednička osobina, kao i želja za traženjem uzbuđenja, naročito među jako mladim parovima. Roditelji mogu imati zajednički interes, slobodno spomenemo, na primjer povremeno korištenje droga u mladosti. Drugim riječima, stil funkcioniranja mozga im je sličan. Možemo se složiti da određeni stupanj opsjednutosti pomaže kod ostvarivanja vlastitih ciljeva. Danas i hipomanija (ponašanje slično maničnom ali znatno blaže; pojedinac u stanju hipomanije izgleda euforično, energizirano i „kreativno”, nestrpljiv je, ali i loše rasuđuje) dolazi blizu definiranja uspješne osobnosti. Uspješne osobe izgledaju kao da se kreću kroz život uvijek malo nagnute prema naprijed. Kad se takve tendencije odraze u genetskom kodu djeteta dobivenom i od majčine i od očeve strane, ne treba nas iznenaditi da su ta djeca gotovo gurnuta preko granice optimalne izvedbe u disfunkciju. Slijedeći liječnika Davida Comingsa, mi to zovemo „druga strana genijalca“.

Ako je ovo slučaj u vašoj obitelji, možda bi bilo dobro da to pokušate razumijeti sa stajališta „sindroma u sjeni“, subkliničke manifestacije već utvrđenog kliničkog sindroma. Najčešći od njih je, naravno, ADHD. To je najčešće dijagnoticiran poremećaj u djetinjtvu, ali isto tako, vjerojatno bi mnogi predjsjednici i direktori velikih tvrtki imali dijagnozu ADHD-a, da je ona postojala u  vrijeme njihovog djetinjstva. Očigledno, postoji i dobra strana tog stanja. Nemir ADHD-a u razredu, isplati se u poduzetništvu. Postoji određena prihvaćenost i tolerancija na rizična ponašanja i ponašanja sklona avanturama jer se prihvaćaju kao pozitivna u izvršnom funkcioniranju. Osoba s ADHD-om opisana je kao „lovac u framerovom svijetu“ (vidi objašnjenje termina na: http://adhdhunter.com/blog/2009/03/hunter-in-a-farmers-world/), usmjerena prema novim iskustvima, s jedne strane, a s druge strane nije spremna na težak posao i zaokupljenot sitnicama. U tom pogledu, ADHD nije toliko poremećaj koliko stil funkcioniranja mozga koji optimalno funkcionira za neke izazove, a za neke ne. U nekim testovima sposobnosti kojima se ispituje brza prosudba, djeca s ADHD-om pokazala jako dobre rezultate.

Zato, ako vas zove učiteljica da vam kaže da vaše dijete treba Ritalin, možda je izazov da kažete:“ On je u redu. I ja sam bio takav u njegovim godinama.“ To je možda istina, ali bi to mogao biti i slučaj kad je mozak vašeg sina pod drugačijim utjecajem nego je bio vaš u tim godinama. Ono što je bio „sindrom sjene“ u vaše slučaju, mogao bi biti pravi izazov za vaše dijete. Iz nekog potpuno neshvatljivog razloga, čini se da su današnja djeca pod puno jačim izazovima nego je to bio lučaj s prijašnjim generacijama.

Neka druga stanja koja su često zamaskirana u „sindromima sjene“ su Tourette sindrom, opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD) i bipolarni poremećaj. U manifestaciji sindroma sjene, TS i OCD često vode do velikih profesionalnih uspjeha. Tu može biti prisutna čelična odlučnost, traženje uzbuđenja kao i orijentiranost k preuzimanju rizika, a i dar prisutnosti visoke razine energije koja ne pada. Djeca koja su u sindromu sjena svojih roditelja, često su suočena s drukčijom slikom TS-a ili OCD-a: motorički i/ili vokalni tikovi, mucanje, čupanje kose, hiperseksualnost, perseveracije itd., što može dovesti do društvenog odbijanja i dubokog gubitka samopouzdanja. I to je opet „druga strana genijalca“."

Reference:

http://www.eeginfo.com/research/articles/general_8.htm

Zaretsky, S (2009): Reaching the Unreachable Child: Using Emotional Wisdom To Help Children Recover from Hopelessness and Negativity,  Full Court Press (books.google.com/books?isbn=0578033453)