Prevela i pripremila: Nataša Dolović, prof.
"Neurofeedback je jedna od najjpoznatijih metoda u
tretmanu ADHD-a. Poznato je da se dijagnoza ADHD-a vrlo često daje djeci koja
imaju neke razvojne poteškoće, a medicinski gledano su zdrava te im se ne može
postaviti neka druga dijagnoza, karakterizirajući ih kao vrlo „živahnu i
zahtjevnu“ djecu koja se ne mogu usmjeriti na nešto duže od nekoliko minuta, pa
čak i sekundi. Roditelji takve djece će vrlo vjerojatno potražiti Neurofeedback
terapeuta tek kad svi ostali tretmani, uključujući i lijekove ne uspiju. Ovdje
ćemo spomenuti i uporabu Neurofeedbacka
kod tretmana i neki drugih stanja kao što su tjeskoba, depresija,
ozbiljnije promjene raspoloženja, a dodatno i o mogućnostima tretmana kod
motoričkih i vokalnih tikova, opsesivno-kompuzivnog ponašanja i poteškoća u
učenju.
Spomenut ćemo i uporabu EEG Biofeedbacka (neurofeedback)
i kod tretmana ekstremnih poremećaja ponašanja što uključuje i djecu koja su izrazito agresivna, bijesna i
„eksplodirajuća“, emocionalno „isključena“, hladnokrvna sa sociopatološkim
ponašanjem (djeca koja vole paliti ili mučiti, zlostavljati životinje), djeca s
hiperseksualnim ponašanjem, djeca sklona samoubojstvu, pa i djeca koja su
sklona drogama. Postoje brojne studije slučaja kao i znanstveni dokazi koji
naglašavaju efikasnost neurofeedback tretmana u liječenju i najtežih
disfunkcionalnih ponašanja koja su vrlo često rezultat značajnih poremećaja moždanih funkcija
Dijagnoza ADD/ADHD-a je nekako postala vrlo popularna i kod djece koja imaju neke razvojne poteškoće
u djetinjstvu, a da i nisu u klasičnoj kliničkoj slici ADD/ADHD-a. Nešto kao
„ubuhvatimo sve“, nešto na što se vrlo često pozitivno kimne glavom, nešto na
što se društvo i zajednica vrlo lako prilagođavaju i prihvaćaju kod
etiketiranja naše djece. Istina je da su i mnoga druga stanja svrstana u ADHD
dijagnozu, stanja kod kojih je primarni problem pažnja i impulzivnost, stoga i
ne možemo u potpunosti reći da nema osnove za dijagnozu ADHD-a. Isto tako, vrlo
često sama dijagnoza ADHD-a daje opravdanje za korištenje medicinske
intervencije- lijekova kod značajnijih problema ponašanja. U ovom članku ćemo
se baviti tzv. „penubrom“- djelomičnom sjenom
ADHD-a pri čemu ćemo ADHD promatrati s druge perspektive, perspektive
Modela deregulacije, koji zapravo čini prirodnu vezu među svim tim različitim
stanjima. Također, raspravljat ćemo o primjeni Samoregulacije kod takvih stanja.
Istini na volju,
neurofeedback terapeuti najčešće imaju iskustva s vrlo teškim i kompliciranim
slučajevima. Klasični ADHD je kao rupa u krafni...ako 10 miligrama Ritalina
dnevno uvelike rješava problem, roditelji najvjerojatnije neće tražiti drugo
rješenje. Iskreno, jako, jako mali broj roditelja ne prihvaća lijekove kao
rješenje za probleme kod svojeg djeteta, iako se tako ne čini. Tako da će
neurofeedback terapeut vrlo vjerojatno rijetko dobiti „laki slučaj“. Najčešće
se preporuka za korištenje neurofeedbacka događa onda kad su stadardni tretmani
koji uključuju i korištenje lijekova, neuspješni.
Tko su takva djeca?
Poremećaji kontrole impulzivnosti i poremećaji ponašanja
Najočitija „penumbra“- polusjena oko ADHD-a su teži
oblici poremećaja ponašanja koji uključuju teža agresivna i autoagresivna
ponašanja, poremećaji kod kojih dominira protivljenje i odbijanje te općeniti
teži oblici poremećaja ponašanja. To
možemo vidjeti i kao dio tzv. poremećaja kontrole impulzivnosti. Takva djeca
vrlo često tijekom odrastanja imaju problema s autoritetom i sa zakonom, pa i
često budu djeca s delinkventim ponašanjem koja se upućuju u zakonom predviđene
institucije, poput domova za delinkventnu djecu. Ako se problemi ne riješe do
odrasle dobi, moguće posljedice su i dalekosežnije, odnosno, ti ljudi i u
odrsaloj dobi imaju problema sa zakonom te su skloni radnjama koje su teško
kažnjive i nerijetko završavaju u zatvorima. Larry Dizmang, šef psihijatrije u
Kaliforniji, ustanovio je da je među upućenim zatvorenicima koji su imali
problema s mentalnim zdravljem, 75% osoba imalo dijagnozu ADHD-a u djetinjstvu, a od njih je
75% u nekom razdoblju uzimalo Ritalin.
Znanstvene studije su pokazale da u socijalizaciji nema razlike u
odrasloj dobi među osobama koje su u djetinjstvu uzimale lijekove i onih osoba
koje nisu uzimale lijekove. Liječenje ADHD-a lijekovima ima malu ili gotovo nikakvu efikasnost osim
ako nije trajno nastavljeno. Mjerenje patologije socijalizacije uključivalo je:
asocijalna ponašanja, kriminalitet, samoubojstva, ovisnosti i rastave braka. Danas
postoji ozbiljna potreba za što boljim i trajnijim rješenjima ovakvih problema.
Takvo se rješenje može naći i u primjeni neurofeedback tretmana. To je posebno
neophodno kod emocionalne deregulacije koja vrlo često dolazi uz ADHD, a nije
tretirana lijekovima.
Prva, velika kategorija ovakvih stanja kod „Nedohvatljive
djece“, a pri čemu neurofeedback može biti primjenjen je tjeskoba i depresija.
Tjeskoba (anksioznost) i depresija
Na području mentalnog zdravlja, anksioznost i depresija
su najveća kategorija kod koje se traži pomoć stručnjaka. Nažalost, sve je u
većem porastu i broj djece koji trebaju stručnu pomoć od ove vrste poteškoća. U
značajnom postotku sve je više djece kojima se daju antidepresivi nego neki
stimulansi koji će im pomoći kod poremećaja pažnje. Vezu između toga je lako
prepoznati. Djeca koja su anksiozna ili depresivna ne mogu imati dobru pažnju!
Isto tako, depresija kod djece se manifestira na vrlo neuobičajen način, u
smislu neobičnih ponašanja (kao da „glume“), djeca se ponašaju „acting-out“-
termin koji se koristi u kliničkoj psihologiji, a očituje se u snažnim
izražavanjem osjećaja kroz ponašanje; umjesto da se priča o strahovima, željama
ili unutarnjim konfliktima, osobe najčešće to odglume u stvarnosti; to je jedan
oblik obrambenog mehanizma kako se nositi s određenim emocijama koje su duboko
potisnute, to je njihov način kako se nositi sa stresnim situacijama i unutarnjim
konfiktima; naravno, dijete ne zna riječima izraziti svoje osjećaje pa će se
ponašati na neprimjeren način tako da je destruktivno ili prema sebi ili prema
drugima što ga, naravno, koči u daljnjem razvoju pozitivnih i konstruktivnih
odgovora na emocije; nadalje, takva djeca mogu biti jako lošeg raspoloženja,
gruba, djeluju „neodgojeno“, naprasito, mrzovoljno, ljuto, ili su
preosjetljiva.
Prije nekoliko godina jedna je velika studija pokazala da
bi se ADHD mogao klasificirati u terminima triju osnovnih kategorija prema
pokazateljima EEG-a. Ono što je dalo ozbiljnost toj klasifikicaji je bila
činjenica da su te kategorije bile složene prema reakcijama na lijekove koje su
djeca koristila. Dakle, jedna određena značajka EEG-a u kojoj djeca pokazuju
veliki EEG signal u području niske frekvencije oko 4-8 ciklusa u sekundi, bila
je povezana, u korelaciji s odgovorima
na stimulanse. Drugi ključni element EEG specifičnosti je bio povišene
vrijednosti EEG-a i rasponu od 8-12 ciklusa u sekundi što je bilo povezano s
povoljnim odgovorom na antidepresive. I treća kategorija, u kojoj je EEG bio
vrlo ujednačen između dviju hemisfera mozga, predstavljao je odgovor prema
trećoj kategoriji lijekova koji su bili korišteni, antikonvulzivi.
Zanimljivo, iste te tri kategorije također su bile primjećene i kod
osoba koje su imale dijagnosticiranu anksioznost i depresiju. Ista korelacija
vrijedi i za lijekove. Stoga, nekoj djeci s depresijom će prije pomoći
stumalansi nego antidepresivi, a isto tako i nekoj djeci s ADHD-om će prije
pomoći antidepresivi nego stimulansi. Ta studija je bila jedan nedvosmisleni
prikaz da postoje osnovni podtipovi deregulacije koji mogu biti zamaskirani i
predstavljati se kao ADHD ili depresija. Kako bi ušli u srž stvari, moramo
pogledati izvan granica samih podataka te ući u bit problema na način da si
postavljamo pitanje što zapravo dovodi do specifične deregulacije.
Obzirom da imamo na umu da je prioritet primjena
neurofeedbacka na sva ta stanja, zanimljivo je primijetiti da su različiti
obrasci EEG-a u uskoj vezi i s neurofeedback protokolima. Tamo gdje je EEG
povišen na nižim frekvencijama, generalno gledano, i trening valja biti
proveden na nižim frekvencijama, i obrnuto. A tamo gdje EEG pokazuje da su obje
hemisfere previše blisko povezane, neurofeedback trening za poticanje njihove
diferencijacije je od velike pomoći. Lijekovi i neurofeedback protokoli imaju
svoju specifičost pri čemu se bave različitim aspektima deregulacije. Obje
terapije nam govore mnogo više nego da se samo usmjerimo na simptome koje
želimo maknuti ili reducirati, ali isto tako i različititost obiju terapija ne
može se uočiti standardnim kasifikacijskim shemama. Jasno je da je odgovor
mozga na lijekove i na neurofeedback trening ovisi o samim simptomima. Simptomi
su baza koja nam govore o deregulaciji.
U svakom slučaju, utvrđeno je da je zaista moguće utrenirati mozak da se
„oporavi“ od depresije i smanji reakcije na anksioznost. Baš kao i kod stanja
poremećaja pažnje, još uvijek pričamo o stanjima mozga, a očito je da mozak ima
dovoljnu plastičnost (sposobnost da nauči nove stvari) u većini slučajeva da bi
što bolje funkcionirao. Primjer: jedan mladić zbog dijagnoze depresije nije
mogao zadržati niti jedan posao. Ustanovljeno je da je pretrpio ozljedu glave
prilikom pada u bazenu nekoliko godina ranije. Nikada poslije nije bio isti, a obzirom
da nije bilo frakture lubanje, medicinski gledano, bio je u redu i zdrav.
Depresiju smo povezali s tim događajem (ozljedom glave) i poslije tog događaja
on se nikako nije mogao oporaviti. Nakon nekoliko mjeseci treninga
neurofeedbackom, rekao je da paralelno radi tri posla. Vrlo vjerojatno,
neurofeedback trening je pomogao njegovim kognitivnim funkcijama na različit
način te je stekao samopouzdanje koje nismo dalje testirali.
Isto kao i ADHD, koji ima različite aspekte ili podtipve, depresija se
također ne može promatrati kao jedinstvena, zasebna cjelina. Neurofeedback nam
je pomogao da ustanovio da depresija ovisi i o moždanoj polutki (hemisferi)
koja je odgovorna za to stanje. Kada je u pitanju lijeva hemisfera mozga,
depresija se očituje kroz osjećaj niske energije, bespomoćnosti ili beznađa.
Ovakvoj depresije pomaže trening lijeve strane mozga. Ovaj tip depresije
najčešće smo susretali kod adolescenata (tinejdžera), a kada su postigli
određeni stupanj oporavka, roditelji su se vrlo često susretali s novonastalim
problemima, a to su sasvim obični problemi koji se javljaju kod mladih
adolescenata. Do nedavno mirna i letargična osoba postala je normalan tinejdžer
koji se buni, traži pravdu, traži vlastiti identitet i sve ono što čini
sastavni dio odrastanja. Bez obzira na ovakav ishod terapije neurofeedbackom,
depresija nikako ne može biti bolje rješenje za roditelje, iako su znali
negodovati nakon treninga neurofeedbackom!
Drugi tip depresije je kad je za depresiju odgovorna desna hemisfera
mozga. Ta se depresija očituje u vrlo tmurnim i crnim mislima, mislima o
samoubojstvu (suicidu), mislima koje se mogu manifestirati i nasiljem prema
drugima. Suicidalne epizode događaju se iznenadno, kao grom iz vedra neba bez obzira na životne okolnosti.
Obiteljima najčešće neshvatljivo i iracionalno. Taj oblik depresije samo je
jedan od primjera kada mozak i jednom trenutku „krene nizbrdo“. Srećom,
treningom moždanih valova desne hemisfere, može se uvelike pomoći. Čak i jedan
trening desne strane mozga može dovesti do „odustajanja“ od suicidalnih
namjera. Naravno, jedan trening nije rješenje za suicid! Potrebno je dogutrajno
treniranje mozga kako ne bi došlo do ponovnih epizoda suicidalnih namjera. U
posljednjih nekoliko godina, ustanovili smo da je dobro trenirati i interakciju
dviju hemisfera. Možda jedna strana mozga pomaže drugoj da se bolje
stabilizira.
Sve gore navedeno samo govori u prilog da je suicid još jedna razina nestabilnosti mozga.
Kod suicidalnih misli, medicina rijetko pomaže! Djeca i mladi su obično
hospitalizirani do trenutka dok takva epizoda prođe, ali nema očiglednih
medicinskih tretmana koji će trajno pomoći. Ovo je jedna od situacija gdje se
neurofeedback pojavljuje kao bolje i sigurnije rješenje. Uzimajući u obzir da
je zaista teško predvidjeti takvo stanje nečijeg mozga, neurofeedback nam
zaista može pomoći, prvenstveno poboljšavajuči stabilnost moždanih funkcija i
smirujući desnu hemisferu mozga. Mnogo je manja vjerojatnost da će stabilniji i
uravnoteženiji mozak posegnuti za suicidalnim ponašanjem. Još jednom, ovime
potvrđujemo da problem suicida prije leži u bio-elektroničkoj organizaciji
mozga i području frekvencija moždanih valova negoli u neurokemijskim procesima.
Sveobuhvatno gledano, suicid kod
adolescenata je drugi primjer gdje je neurofeedback dosegnuo „Nedohvatljivo
dijete“.
Istraživanje sveučilašta Harvard je pokazalo da četvrtina djece s
ADHD-om imaju problema s depresijom, a gotovo trećina s jakom anksioznosti.
Jedno od osmero djece nosi se s oboje. Grupa djece koja imaju i ADHD i
depresiju trebaju posebnu pažnju! Od nedavno je ovakva kombinacija razvojnih
poremećaja stavljena pod kišobran „bipolarnog poremećaja“ u djetinjstvu. Ova
klasifikacija može uključivati čak 20% djece s ADHD-om. O tome raspravljamo
nadalje:
„Bipolarno dijete“
Nekada djeca s bipolarnim poremećaj nisu postojala. Ili, barem nitko to
nije gledao kao problem. Bipolarni
poremećaj se očitavao kao progresivno stanje koje se događa u ranoj
adolescenciji i obično slijedi nakon dogotrajnije depresije. No, više od jednom
na 200 slučajeva, može se pronaći početak u djetinjstvu. U povijesti bolesti
kod tih osoba nailazimo na epizode depresije koje upućuju na temeljnu
nestabilnost. S vremenom, takve osobe su izmjenjivale epizode depresije s
epizodama manije.
U novije vrijeme, dječji psihijatar Demitri Papolos, objavio je svoje
viđenje da je uobičajena pojava da se kod djece susreće skup simptoma koji
podsjećaju na bipolarni poremećaj. Karakterizirano je jakim, divljim promjenama
raspoloženja, te izuzetno brzim promjenama ponašanja. Epizode eksplozivnog
ponašanja, nepromišljenog i nasilnog inata, zamjenjuju razdoblja potpunog mira.
Ta su djeca, zapravo, jako dobra u
školi, ali se „slome“ i „izgore“ pri kraju školskog dana kad se vrate kući. To
se očituje u značajnoj razdražljivosti i protivljenju. Takva djeca imaju tzv.
„natjecajuće misli“ („racing thoughts“- termin koji se koristi kad osoba ima
izuzetno brze promjene misli o više sadršaja odjednom koji nisu povezani),
pokazuju snažnu grandioznost- sebi pridaju iracionalnu važnost, te traže
rizična ponašanja, a s druge strane su preosjetljiva na kritiku. Kod njih se mogu uočiti opsesivni porivi,
motorički i vokalni tikovi, a kod neke djece i problemi regulacije sna i
apetita. Možda čak dvije trećine depresivne djece imaju rizik za nastanak
bipolarnog obrasca. Papolos je stoga nagađao da vjerojatno postoji zajednička
fiziološka osnova za bipolarni poremećaj, poremećaj ponašanja i ADHD jer među
tim poremećajima ima zaista mnogo podudaranja.
Istina, jedan dječji psihijatar zaista ne može preinačiti DSM-IV
(dijagnostički priručnik) samo zato jer je napisao knjigu ili je predavao o
spomenutoj problematici. Njegov model „Bipolarnog djeteta“ rezultat je sve
pomnijeg promatranja mnogih psihijatara
koji su u praksi imali djecu kojoj klasična medicina i primjena klasičnih
stimulansa i antidepresiva nije pomogla, pa su bili prisiljeni koristiti
antikonvulzive ili čak antipsihotike. To je kontinuirana borba u traženju
adekvatnog lijeka da bi se došlo do bolje stabilnosti djeteta. Obzirom da su to
sve lijekovi koji imaju značajne nuspojave, uobičajena priča o ADHD-u je jedva
dovoljna kao motivacija. Potrebna je nova klasifikacija za racionalizaciju
novih strategija lijekova, a Bipolarni poremećaj ispunjava račune!
Evo jedne posebno dirljive priče:
Neurofeedback terapeut iz Ohio-a radio je s djetetom s ADHD-om kad je
odjednom majka djeteta prekinula s daljnjim treninzima. Djetetov pedijatar je
rekao da nema potrebe trošiti sav taj novac za neurofeedback i da je mala doza
Ritalina sve što je djetetu potrebno. Majka je poslušala njegov savjet. Godinu
dana kasnije, pedijatar je sreo majku na nekom lokalnom događaju te ju upitao
kako je njezin sin. Majka je rekla da je nakon nekoliko mjeseci uzimanja
Ritalina, dijete postalo depresivno.
Međutim, pedijatar se na to nije previše obazirao već je i dalje poticao majku
da misli pozitivno, ali je pri tom odlučio da je potrebno djetetu dati i malo
antidepresiva i da bi to trebalo popraviti stvar! Nekoliko mjeseci kasnije,
dijete je razvilo obrasce nekontroliranog ispoljavanja bijesa. Kad se to
dogodilo, liječnik je prepisao Neurontin, a kad ni on nije pomogao, dodali su i
Risperdal. U vrijeme razgovora, dijete je trošilo 4 različita lijeka;
stimulans, antidepresiv, antikovulziv i antipsihotik. Dijete i dalje nije bilo
dobro! Pedijatar je i dalje, kontinuirano inzistirao da je EEG biofeedback
(neurofeedback) nepotreban!!
Ovaj nam slučaj, statistički gledano, samo ukazuje na jedan neizbježan
faktor: neprikladni medicinski pristup, dugoročno gledano, stvara veće i teže
probleme kasnije.
Papolos je istaknuo da ovako ranjivoj i ugroženoj djeci ne pomažu standardni
stimulansi i antidepresivi i da oni tek mogu doprinijeti razvoju naknadnih,
dodatnih poteškoća. Jedan od razloga zašto trenutno doživljavamo epidemiju
dječjeg bipolarnog poremećaja na nacionalnoj razini je i porast olakog
pripisivanja lijekova milijunima djece koja su vulnerabilna (ADHD, anksioznost,
depresija). Naravno, to se neće istaći u istraživanjima. Istraživanja se
provode samo s ciljem da se ustanovi da li lijek pomaže ili ne. Pitanje da li
neki lijek pogoršava neko drugo stanje, nije nikada postavljeno! Isto tako,
većina istraživanja su kratkoročna, pa se dugoročni efekti znanstveno niti ne
istražuju. Do danas, ne postoje velike kontrolene studije koje govore o
dugoročnim efetima Ritalina, iako je Ritalin prisutan od '50-tih godina prošlog
stoljeća.
Priča o neurofeedbacku za bipolarni poremećaj prisutna je zadnjih
dvanaestak godina. Evo, primjer jednog
neurofeedback terapeuta koji je imao sina s bipolarnim poremećajem:
Moj Bipolarni Sin
Moj sin Nick trenutno je star 21 godinu. Bio je prekrasna, sretna bebica
koja se jako voljela držati u naručju. Kao vrlo napredno dijete, počeo je
pričati u rečenicama prije prvog rođendana. Jednog dana, našao sam ga kako
svira dječje pjesmice na klaviru. Imao je 4 godine. Imao je savršen sluh!
Međutim, kako je rastao, Nick je bio sve problematičniji. U petom
razredu je toliko isprovocirao učiteljicu da je ona plakala. Obzirom da je bila
mlada učiteljica, počela je sumnjati u to da radi posao koji je željela. Bilo
je jako teško naći babysitericu za njega, čak su baka i djed smišljali razloge
zašto ga ne mogu pripaziti. Jednog dana odveo sam ga u dječju karate školu.
Samo nakon jednog treninga, trener karatea mi je rekao nek više ne dovodim
dijete,nek ga vodim kući i dobro „nabijem“ po guzi. Na jednom dugotrajnijem
izletu izviđača, roditelji su inzistirali da mojeg desetogodišnjeg sina vrate
avionom. Nisu mogli podnijeti njegovu impulzivnost. Čak su počeli skupljati
novac za avionsku kartu. Ipak, bilo je vremena kad je moj sin bio posebno drag,
šarmantan i sladak. Nick nije bio zlobnog srca niti ljut! Neki učitelji su
mogli vidjeti koliko je zapravo drag, kad bi pogledali izvan njegovih problema
u ponašanju. Njegova mlađa sestra ga je obožavala. Nick je imao zlatno srce.
S Nickom je bilo sve teže kako je odrastao. U sedmom razredu, ne samo da
je počelo sve ići nizbrdo, to je bio početak katastrofe. Ocjene su bile sve
lošije i lošije, a impulzivnost je rasla.
Iako je već dva puta imao slomljene kosti, u 9 mjeseci je još tri puta
imao frakturu kosti. U srednjoj školi, njegova impulzivnost je još više rasla.
Kosu je počeo bojati neobičim bojama. Buđenje i odlazak na spavanje postajali
su borba snaga. Želio je biti budan cijelu noć i spavati cijeli dan. Sve češće
su zvali iz škole, slali službna pisma i obavijesti. U desetom razredu se
totalno slomio! Prosjek njegovih ocjena je bio 0.7 GPA (nedovoljan/dovoljan).
Iz kazne je prešao u privremenu suspenziju i na kraju je bio isključen iz
škole. Škola je inzistirala na lijekovima za ADHD, ali mi nismo pristali jer je
imao tikove. Moja supruga, fizioterapeut, rekla mi je da je vidjela mnogo
slučajeva gdje su djeca razvila još jače
tikove uzimanjem lijekova.
Nick je bio izbačen iz škole u srijedu. Ja sam počeo s tečajem za EEG
Biofeedback u utorak. Odlučio sam ga povesti sa mnom. Povremeno, kao na primjer
kad smo putovali, bio je vrlo ugodno društvo. Vjerovao sam da je bila prisutna
božanska intervencija. Tijekom boravka na tečaju, instruktor je želio volontera
i, naravno, odmah sam prijavio Nicka. Instruktor (Profesor Joel Lubar), poznat
po začetku neurofeedbacka za ADHD davnih sedamdesetih, napravio je
dijagnostičku procjenu, poznatu kao mapiranje mozga. Iako su moj otac i moj
brat imali bipolarni poremećaj, nikada mi nije palo na pamet da bi i moj sin
mogao imati isto. Iako s povećanim korištenjem stimulansa i antidepresiva, jako
mlada djeca su sve češće dijagnosticirana bipolarnim poremećaj. Moj otac je bio
dijagnosticiran tek kad je imao 50 godina, a moj brat u svojim 40-tim.
Znao sam da Nick ima ADHD i zbog toga smo uzeli drugu hipopteku na kuću
kako bi kupili EEG Biofeedback (neurofeedback) opremu za tretman. To smo
učinili zbog toga što sam jednog dana kad sam bio na bolovanju, uključio TV i
čuo kako je netko rekao da postoji novi tretman za ADHD. To je bi siječanj 1993.godine. Opet, vjerujem
da je Božja intervencija uključena. Nova terapija o kojoj su pričali je bio EEG
Biofeedback, poznata i kao neuroterapija. Nakon što smo proučili procedure,
žena i ja odlučili smo kupiti opremu jer nas je to došlo mnogo jeftinije negoli
da smo proveli šest mjeseci u Kaliforniji kako bi Nick dobio adekvatnu
terapiju. Ipak, imali smo velikih problema kod stabilizacije Nicka. Jedan
protokol bi smanjio impulzivnost i eliminirao tikove, ali bi s vremenom postao
previše smiren i počeo bi puno spavati (cijelu noć, poslije škole, za vrijeme
škole). Koristeći suprotni protokol, spavanje bi se smanjilo, ali s vremenom,
smanjilo se do te mjere da bi spavao svega nekoliko sati na 24 sata. Kako se
spavanje smanjilo, impulzivnost bi se vratila. Jedan neurofeedbac terapeut koji
je koristio samo jedan protokol za sve svoje klijente rekao nam je da EEG
Biofeedback neće pomoći Nicku i da bi bilo najbolje da probamo s lijekovima. I
žena i ja osjećali smo se slomljeno. Moj otac je bio među prvim osobama u SAD-u
koji su koristili litij prije gotovo 30 godina. On je umro prošle godine.
Rečeno nam je da je toksičnost litija ubrzala njegovu smrt. Posljednjih 15
godina prije njegove smrti, moj otac je imao tremore u obje ruke karkteristične
za Parkinsonovu bolest. Rečeno nam je da je litij uzrokovao pojavu tih tremora.
Bilo je zastrašujuće vidjeti tremore i zdravstvene probleme uzrokovane tim
lijekom. S vremenom, otac je jako dobro reagirao na EEG Biofeedback, ali,
nažalost, ranije učinjena šteta je bila prevelika. Bili smo zabrinuti zbog
dugoročnog korištenja lijeka, ali smo osjećali da Nick neće dosegnuti odraslu
dob ako odmah nešto ne poduzmemo. Vjerovali smo će mu ta impulzivnost i
sklonost rizičim ponašanjem ugroziti život.
Konzultirao sam se sa tvrtkom koja je prizvodila EEG Biofeedback i oni
su mi rekli da su nedavno razvili protokol za Bipolarni poremećaj. Počeli smo s
treningom i protokolom za bipolarni poremećaj u ožujku 2000. godine i nadali se
da će se nešto promijeniti do jeseni kada je opet imao pravo nastaviti
školovanje. Tijekom ljeta je izgledalo kao da napreduje. Njegova se
impulzivnost smanjila. Postao je mnogo susretljiviji i kooperativniji. Njegovi
afekti i spavanje se poboljšalo. Nick se vratio u školu na jesen i nije upadao
u nevolje. Našao je nove prijatelje. Njegove su ocjene skočile na petice i
četvorke. Ne samo da su ga učitelji voljeli, već je bio proglašen učenikom koji
je najbolje napredovao. Žena i ja vjerujemo da ne bi to uspio bez EEG
Biofeedbacka. Da smo ga stavili na Ritalin, na što nas je škola prisiljavala,
stimulansi bi pogoršali tikove i uzrokovali ozbiljnije emocionalne probleme.
Ima još jedan detalj koji valja dodati na ovu nevjerojatnu priču.
Nickova mama je jednom prilikom naišla na bestseler New York Timesa od Danielle
Steel „Njegovo jarko svjetlo“, što je zapravo bila priča njezina sina Nicka.
Sličnosti između dviju priča o dva Nicka bile su daleko veće i od samog
zajednočkog imena. To je bilo gotovo nevjerojatno.Priča Daniellinog Nicka
dogodila se godinu dana prije negoli naša priča. Daniellin Nick u dobi od 19
godina počinio je samoubojstvo 1997, kada je našem Nicku bilo 18. Jedina razlika
u tim pričama je bila u neurofeedbacku! I još više neurofeedbacka. Da li zaista
možemo pretpostaviti da bi neurofeedback mogao spriječiti samoubojstvo?
Zapravo, DA! Samoubojstvo (suicid) kod bipolarnog poremećaja nije rijedak
slučaj. Gotovo trećina osoba s ovim oblikom poremećaja može podleći u nekom
trenutku svojeg života. Pomoću neurofeedbacka, ovakve se sudbie u velikoj mjeri
mogu prevenirati. To je nešto što bi trebali uzvikivati na sva zvona!
Jedna druga priča ilustrira kliničku kompleksnost bipolarnog poremećaja
kod djece, posebice kada je riječ o lijekovima. Ron je došao na kliniku kad je
imao 13 godina. Njegova majka je rekla da Ron ima problema s pažnjom i
zadržavanjem na postavljenim zadacima. Njegovo stanje označeno je kao ADD
(poremećaj pažnje). Blagi ADD potvrđen je testiranjem, ali je testiranje
učinjeno u trenutku kad je dijete bio pod jakom dozom lijekova. Prilikom
uzmanja anamneze, utvrđeno je da je dječak imao mnogo veće probleme.: 4 godine
čupao si je kosu (trihotilomania), imao je opsesivne misli i kompulzivno
ponašanje. Kao rezultat sve toga, dječak
nije imao obrve i trepavice te je imao ćelava područja na glavi gdje je počupao
pramenove kose. Nekoliko godina ranije bio je testiran na Tourette sindrom zbog
blagih tikova koje je pokazivao prilikom blage uznemirenosti. Bio je sklon
anksioznom stanju. U spontanoj komunikaciji sa svojim vršnjacima, obično bio
bezobrazan i naprasit, ali kad je komunicirao s odraslim osobama, bio je pravi
šarmer. Nikada nije uspostavljao kontakt očima. Patio je od poremećaja
spavanja, a i imao je loš apetit, vrlo vjerojatno zbog lijekova koje je uzimao.
Čitanje ga uopće nije zanimalo. Bio je na visokoj dozi Ritalina od šeste godine
starosti (55mg), sve dok Ritalin nije zamijenjen Concertaom nešto prije negoli
je počeo s neurofeedbackom. Uzimao je Remeron za spavanje, Zoloft za
anksioznost i OCD (opsesivno-kompuzivni poremećaj) i Risperdal. Brojni
opsesivno-komplzivni simptomi zapravo su se pogoršali promjenom na lijek
Concerta.
Reakcija na EEG treing je bila dramatična. Do 13-tog treninga obrve i
trepavice su počele ponovno rasti, a problem trihotilomanije je nestao
završetkom ciklusa (do kraja 20-tog treninga). Ovdje valja spomenuti da su
spomenuti simptomi kod dječaka bili u epizodama, oni bi se pojavljivali pa
nestajali. U svakom slučaju, trening neurofeedbackom nije bio završen. Iako je i dalje bio jako bezobrazan prema
vršnjacima i često ih vrijeđao, njegove su se socijalizacijske vještine
općenito gledano, polako poboljšavale, isto kao i njegov uspjeh u školi. Do tog vremena, majka je samoinicijativno
smanjila dozu Concerta na 36 mg (*napomena: to se strogo ne preporučuje).
Spavanje se poboljšalo uz polovicu propisane doze Risperdola. Majka je odvela
dječaka kod psihijatra nebili on primjetio napredak u tome što Ron nije više
čupao kosu- njegova kosa ponovno je narasla. Liječnik je odbio odobriti
smanjenu dozu lijekova i bio je uporan u tome da majka i dalje nastavi Ronu
davati lijekove i onoj dozi koju je propisao u početku, a tražio je i da se
češće viđaju na savjetovanju, ne samo jednom tjedno, već dva puta na tjedan.
Majka je bila izuzetno ljuta što doktor- psihijatar nije želio uvidjeti
napredak kod njezinog djeteta te ga je odmah „otpustila“ i prešla od
obiteljskog liječnika i njemu dopustila da nadalje bude odgovoran za dozu
lijekova.
Liječnici će, naravno, prije negoli preporuče neurofeedback terapiju za
bipolarni poremaćaj, tražiti mnoštvo znanstvenih istraživanja kojima će se
potvrditi njegova efikasnost i bez sumnje će se boriti na sve moguće načine da
vam ga ne preporuče, a za to vrijeme bez ustručavanja će promicati svoje
omiljene lijekove. No, isto tako, ne postoje niti velike znansvene kontrolirane
studije o utjecaju Zyprexu i Risperdalu
na bipolarni poremećaj kod djece. Doktori samo eksperimentiraju na našoj
djeci propisujući jedan lijek za drugim u očajnom pokušaju da se dijete
stabilizira. Kada se suprotstavite takvim liječnicima, oni uvijek imaju
jednostavan odgovor: Lijekovi su se pokazali vrlo uspješnim i djeluju! Ali, i
neurofeedback se pokazao uspješnim i djelotvornim. Naši dokazi su iste kvalitete kao i njihovi: klinički
gledano, poboljšanje je prisutno! Roditelji djece s bipolarnim poremećaj imaju
svo pravo razmotriti mogućnost neurofeedbacka, iako su možda njihova djeca koja
uzimaju lijekove, trenutno dobro. Razlog leži u tome što izgleda da medicinski
pristup navedenom problemu gotovo, kao da nikad ne završava. Mozak se nastavlja
mijenjati i s vremenom, izazov postaje sve veći i veći. Antipsihotici imaju
jedinstvenu povijest o dugoročnosti štetnih učinaka. Ta djeca trebaju svu
moguću pomoć!
Stoga, bipolarni poremećaj gledamo kao treću veliku kategoriju u kojoj
neurofeedback dohvaća „Neuhvatljivo dijete“.
Kompleksni parcijalni napadi ili epilepsija temporalnog režnja
Neurolog s Harvarda, George Murray, prije više od deset godina je rekao
da je epilepsija temporalnog režnja nedovoljno poznata stručnjacima koji se
bave mentalnim zdravljem zbog tzv. „fakora 25“. Od tada se nije promijenilo
mnogo. Ono o čemu je Murray govorio, naravno, su različiti problemi ponašanja
koji se mogu pronaći u sub-kliničkim, „nešto poput napadima“, aktivnosti mozga,
ali se tako ne prepoznaju. Vrlo vjerojatno da niti psihijatri niti psiholozi
neće razmišljati u terminima „nešto poput napada“ aktivnosti mozga, kako bi
objasnili samo ponašanje, a neurolozi koji se bave napadima (epilepsijama)
vjerojatno neće biti zabrinuti sub-kliničkim manifestacijama. Štoviše,
neurolozi, u pravilu i nemaju dovoljno znanja o devijantnim ponašanjima djece.
I tako, epilepsije temporalnog režnja padaju negdje između.
Simptomi koji karakteriziraju ovakav poremećaj uključuju prvenstveno
sljedeće: bijesovi, eksplozivna ponašanja, promjene raspoloženja, jaka
razdražjivost. To izgleda vrlo slično već spomenutom bipolarnom poremećaju. Ono
što se događa toj djeci koja, većinom, nisu dobila neurološku dijagnozu
epileptičkih napada, dolaze pod nadležnost dječjih psihijatara koji im daju
psihijatrijsku dijagnozu bipolarnog poremećaja. Naravno, terapija je ista:
antikonvulzivi (iako ih psihijatri zovu stabilizatori raspoloženja). Zapravo,
nismo još gotovi s listom simptoma. U težim slučajevima možemo vidjeti i
halucinacije, fobije, deluzije i paranoju. No, Papolos navodi da je ta lista
simptoma previše ispod njegove oznake bipolarnog poremećaja. Stoga, naša
pretpostavka je: bipolarni poremećaj je postao društveno prihvaljiva oznaka za
sub-klinički dio epilepsija temporalnog režnja pri čemu se termin epilepsija
temporalnog režnja koristi kod slučajeva gdje postoje očgledni napadi.
Ovdje, naravno, dolazimo s pričom o našem sinu Brianu. Klinički, „nešto
poput napada“ moždane aktivnosti, tretiraju se kao nestabilnosti i potrebno ih
je smiriti. Smatramo da pomoću neurofeedbacka mozak može „ojačati“ i njegovo
funkcioniranje može biti više uravnoteženo pod utjecajem neizbježnog i
nepovoljnog djelovanja u fokusu napadaja. Očekujemo da će nepovoljno djelovanje
i dalje ostaviti svoj trag (EEG nam to potvrđuje), ali ostatak mozga koji nije
obuhvaćen žarištem napada može postati mnogo otporniji i na taj način priječi
„širenje“ napadaja kroz cortex (moždana kora).
Skloni smo posebno naglašavati sub-klinićke manifestacije „nešto poput
napada“ aktivnosti jer prvo, to je do sada najveći dio puzzle, a drugo, vrlo
često je općenito neprimjećen, kao da ne postoji. Međutim, neurofeedback se
pokazao vrlo djelotvornim i kod očiglednih, pravih napada. Zapravo, radi
epileptičkih napada se neurofeedback i razvio. U kasnim šezdesetim godinama,
Barry Sterman s UCLA medicinske škole, slučajno je otkrio da se prag napada kod
mačaka može podići na način da se mozak trenira s ciljem postizanja određenog
EEG ritma, naime, da se smiruje ritam motoričkog sustava. To se moglo testirati
na način da su se izazvali napadi kod mačaka određenim kemijskim sredstvima.
Prvi rad s ljudima, koristeći tehniku EEG treninga bio je povezan s kontrolom napada. Čak i sada,
temeljna istraživanja vezana uz EEG Biofeedback (neurofeedback) ističu njegovu
djelotvornost na epi napade mnogo bolje negoli na bilo koje drugo stanje.
Čak i danas, medicinsko liječenje epilepsija ostavlja mnogo prostora za
otkrivanje željenih ishoda. Naročito kad je riječ o parcijalnim epilepsijama
ili epilepsijama temporalnog režnja. Gotovo trećina pacijenata, usprkos
lijekovima i dalje ima napade. Upravo zbog toga postoji velika potreba za
suvremenim pristupima poput neurofeedbacka. Čak i u slučajevima gdje su uz
pomoć lijekova napadi stavljeni pod kontrolu, postoji značajna „cijena“ koja se
plaća u smislu nuspojava koje se događaju dugotrajnim korištenjem lijekova;
gubitak kognitivnih funkcija te utjecaj na samu kvalitetu života (na primjer
čak i jako rijetki napadi uvjetuju dobivanje vozačke dozvole i sl.).
Neurofeedback može biti koristan većini osoba koje imaju epilepsiju.
Može dovesti i do smanjenja broja potrebnih lijekova; može pomoći na način da
se smanje doze propisanih lijekova; može povećati kognitivne funkcije i
poboljšati spavanje, a čak može i eliminirati napade. Da cijelu povijest
neurofeedbacka sažmemo zajedno, sveukupno poboljšanje kod pojavnosti epi napada
je 60%, što je dokazano brojnim studijama. Raspon poboljšanja u postocima ide
od nula do 100%. U svim slučajevima, pacijenti koji počinju s neurofeedbackom
su već pod medicinskom terapijom lijekovima, stoga je djelotvornost
neurofeedbacka potpomagajuća (dodatna). U svojoj praksi pomogli smo brojnoj djeci
tako da su uspješno izbjegli operacije za nekontrolirane epi napade.
Posebno imamo u mislima jedno dijete. Liječilo se na UCLA-u gdje je
ustanovljeno da loše reagira na sve lijekove koje je probalo tako da je
roditeljima preporučena operacija. Međutim, prije nego su pristali na ovako
radikalnu mjeru, željeli su uzeti u obzir i neke alternative. Odlučili su
probati neurofeedback s mišlju da ovako i onako nemaju što izgubiti, jer
operacija je posljednja opcija. Nakon 25 terapija, dječak je bio bez napada.
Također je i kognitivno napredovao. Zbog toga je bio testiran i stručnjaci s UCLA- su analizirali rezultate.
Roditelji su na vratili natrag izvješće liječnika. U tom nalazu (izvješću) je
pisalo: Majka navodi da je dijete „bez napada“. Ostali smo izbezumljeni. Pitali
smo se zašto su „bez napada“ napisali u navodnim znakovima. Očito je da se
neurolozi oslanjaju na izvješća roditelja. Da je dijete bilo bez napada zbog
propisanih lijekova, isti nalaz bi bio bez navodnih znakova! Ali kada dolaze
roditelji koji pričaju o nekakvom neurofeedbacku, medicinski imununološki
sustav je tako posložen da se odmah počinje braniti od zaraze! I tako
neurofeedback koegzistira (suživljava) s medicinom već 30 godina i još nije
primjećen!
No, vratimo se djetetu. On je nastavio s treningom sljedeće dvije godine.
Međutim, dječak je bio vrlo osoran i mrzovoljan i nije bilo baš ugodno u
njegovom društvu.. Roditelji su se nadali da se može više učiniti. Bilo nam je
potrebno zaista mnogo vremena, ali s
vremenom uspjeli smo dobiti pokoji osmjeh od dječaka, a i njegov stav prema
životu bio je sve pozitivniji. Nikada poslije nije imao ni jedan epi napad.
S druge strane, imamo dječaka koji je prošao operaciju kako bi se napadi
spriječili, ali, nažalost, oni su se i dalje događali. Onda mu je ugrađen
stimulator vagalnog živca, ali opet, napadaji nisu prestajali. Obzirom da su
stručnjaci bili bez svježih ideja, majka nas je pitala da li bi neurofeedback
mogao pomoći. Rečeno joj je da je to „vrlo eksprimentalna metoda“, ali je
odlučila da je možda vrijeme da proba i taj eksperiment.
Gotovo se svakom djetetu s epilepsijom može pomoći s neurofeedbackom do
određene mjere. Bilo u smislu kvalitete života, doze lijekova ili težini i
učestalosti pojave samih napadaja. Tako dugo dok pristup metodi neurofeedbacka počiva na skromnim očekivanjima i roditelja i
djeteta, ne postoji razlog zašto se neurofeedback ne bi koristio u cjelokupnom
programu intervencije za epilepsiju. Zato epilepsije predstavljaju četvrto
područje gdje neurofeedback pomaže doseći „Nedohvatljivo dijete“.
Tourette Sindrom (TS)
Tourette sindrom karakteriziraju motorički i vokalni tikovi. To, kako
izgleda ne predstavlja baš veliki problem, ali djeca mogu patiti u smislu da
budu neprihvaćena, izvrgnuta ruganju i odbacivanju kako ti tikovi postaju sve
očigledniji. Nešto drugo što možda prestvalja i veći problem kod TS-a je i sklonost
te djece da imaju opsesivna ponašanja. Sve zajedno, ovi simptomi ukazuju na
vrlo visoku aktivaciju (pobuđenost) živčanog sustava. To izgleda da se njihov
mozak nikad ne smiruje kad su u budnom stanju. Djeluju kao da stalno jure na
velikim brzinama kao stari talijanski sportski automobili. To znači da, gledano
s dobre strane, djeca i osobe s TS-om mogu biti vrlo uspješni, vrlo kreativni,
visoko motivirani, natjecateljskog duha, vrlo produktivni i izrazito dobro
funkcioniraju. Međutim, u još većoj
krajnosti mogu stalno tražiti uzbuđenje, imati epizode bijesa, biti hiper
muževni /muškobanjasti/, sa izraženom biseksualnošću. Vrlo često, tikovi se
zamjenjuju tzv. „copy-cat“ ponašanjem ( engl. termin koji se koristi kad osobe
u jakoj mjeri imitiraju druge), pa u ekstremnim slučajevima može doći i do
copy-cat ponašanja u zličinu (kad osoba imitira neku kriminalnu radnju), pri
čemu se izmjenjuju epozide relativno normalnog ponašanja s epizodama potpunog
gubljenja kontrole u ponašanju.
Najznačajniji problem kod toga je visoka pobuđenost i stanje
nestabilnosti. Takav živčani sustav treba duboko smirenje, a neurofeedback daje
dobar put prema normalizaciji stanja i prema većoj stabilnosti. Klinički, veću
zabrinutost daju djeca s TS-om koja imaju i neke druge krize u svojim životima.
Na primjer, čak i najmanja ozljeda mozga može značajno pogoršati Tourette
simptome. Psihička trauma također može imati isti efekt. Lijekovi popot Clonidina i Tofranila mogu
pomoći kod kontrole ponašanja u toj različitosti Tourette sindroma, ali ti
lijekovi imaju jako slabu djelotvornost kad imamo kombinaciju Tourette sindroma
i traumatske ozljede mozga ili psihičke traume. U tim slučajevima neurofeedback
može pomoći daleko bolje negoli samo lijekovi.
Upravo zbog činjenice da lijekovi dosta dobro pomažu kod TS-a,
vjerojatnost da će teži slučajevi
potražiti pomoć neurofeedback terapeuta je vrlo mala.
Djeca mogu dobiti tikove i nakon što im je propisan neki stimulans, ali
tikovi i dalje ostaju prisutni kad se prestane s uzimanjem lijeka. Djeca mogu
pokazati simptomatologiju i nakon najmanje nezgode, pr. ako udare o zid svojim
bicikom, iako je za očekivati da će nakon takve vrste nezgode proći potpuno
neozljeđeno. Djeca mogu pokazati simptomatologiju i pri razvodu braka
roditelja. Neki simptomi su potpuno neshavtljivi i ne može ih se povezati
kad se kod djece pojavi preuranjeni
seksualni poriv koji može preći u zlostavljanje i promiskuitet, te sklonost
iskorištavanju odnosa s partnerom. To nije situacija kao kod ADHD-a gdje nam
20-40 treninga neurofeedbackom pomaže. Potreban je dugotrajan trening koji
uključuje i različite protokole obzirom na različite aspekte deregulacije i
reakcija na traumu. No, nagrada za tako dugoročne treninge je od posebnog
značaja. Vidjeli smo djecu koju su nakon neurofeedback treninga kroz godine
uspjeli staviti simptome Tourette sindroma u sjenu dok su njihovi vršnjaci s
istom dijagnozom bez neurofeedbacka bili podložni sve složenijem režimu
lijekova.
Možda najteže dijete s TS-om na koje smo naišli uzimalo je pet glavnih
lijekova, uključujuči oba Orap i Haldol. Ipak, njegovo je ponašanje i dalje
bilo van kontrole. Nakon 40 treninga neurofeedbackom, osiguravajuća kuća je
odlučila prekinuti plaćanje tih tretmana. Roditelji su inzistirali s
nastavljanjem treninga, jer je to bila jedina stvar koja je pomagala njihovom
djetetu, pa su odlučili da sami nabave opremu, educiraju se i rade to kod kuće.
Sinu su napravili trening svako jutro prije nego je išao u školu. Napredak je
bio značajan. Vidjeli smo dečkića nakon tri godine gdje je tada smanjio
lijekove na samo jednu vrstu, a njegovo pnašanje više nije predstavljalo
nikakav problem. I biofeedback mu više
nije trebao u toj mjeri. Povremeno bi sam znao reći roditeljima da mu treba
jedan trening. Znao je koliko mu biofeedback
pomaže.
Kod drugog djeteta, EEG biofeedback smo kombinirali s Clonidine-om. Što
je više dječak radio EEG biofeedback, sve manje je trebao Clonidine. Nakon
nekoliko mjeseci treninga, dječak je otišao na ljetovanje u ljetni kamp. Čak i
za vrijeme boravka tamo, imao je slobodnog vremena kako bi mogao napraviti
biofeedback trening. Na kraju ljeta bio je
pozvan da opet dođe sljedeće godine. Njegova se majka skoro rasplakala.
Rekla je da je ta pozivnica bila zapravo jedina lijepa stvar koju je doživjela
za svojeg sina. Njegov napredak se nastavio i do kraja sljedeće godine uspio je
održati svoje stanje bez Clonidine-a. Po današnjim kriterijima, više ne
zadovoljava kriterije zaTourette sindrom.
Tu smo imali petu vrstu stanja
gdje neurofeedback pomaže u spašavanju „Nedohvatljivog djeteta“.
Traumatske ozljede mozga
Možda najveća tragedija medicine dvatesetog stoljeća je način na koji
tretiraju traumatske ozljede mozga. Uzimajući u
obzir uobičajenu medicinsku perspektivu pri čemu se traumatske ozljede
mozga promatraju kao organsko stanje, pažnja je ograničena na one aspekte
traumatske ozljede mozga koje se mogu pronaći određenim testovima za
strukturalne ozljede (CAT snimanje, danas i MRI, SPECT i PET snimanje). Ako ti
testovi nisu pokazali ništa što bi moglo opravdati ono na što se pacijet žali,
ti simptomi nisu razmatrani dovoljno ozbiljno, a „žrtva“ se najčešće
okrivljavala da pretjeruje s tim lažnim simptomima i da simulira.
Nedavno je odvjetnik jedne osiguravajuće kuće imao nezgodu u zahodu
jedng restorana tako da je lupio glavom nakon što je iznenada nestalo struje pa
je morao pronaći svoj put u mraku. Vratio se svojim gostima s blagom
glavoboljom, blagom vrtoglavicom i dezorijentacijom. Ali, onda je ostao bez
posla u svojoj odvjetničkoj firmi. Više nije mogao funkcionirati kao „opaki“
odvjetnik onakav kakav je bio prije. Nije mogao organizirati niti planirati
svoje aktivnosti. Nije mogao suvislo razmišljati. Imao je vrlo malo energije.
Imao je problema sa spavanjem. Ukratko, imao je manju ozljedu mozga. Shvatio je
da mu se događaju upravo isti simptomi za koje je ranije optuživao neke
pacijente da ih izmišljaju. I tako, napokon se dogodila, rezimo, poetska
pravda! Ozljeda tog čovjeka, takva kakva je bila, nije bila vidljiva CAT
pretragom. Ipak, bila je dovoljna da uništi njegovu karijeru i njegovu sliku o
sebi. Poruka ovoga je da traumatske ozljede mozga trebamo promatrati kao
problem software-a, a ne kao problem hardware-a mozga. Čak i ako nema
očiglednih, vidljivih dokaza o nekom gubitku, ipak može postojati funkcionalno
pomanjkanje. Stvar je vrlo jednostavna, ako smo suočeni s proturiječnim
dokazima, neophodno je uzeti u obzir i funkcionalno pomanjaknje kao problem
softeware-a.
Neurolog Antonio Damasio zapravo je prepoznao tu vjerojatnost u svojoj
knjizi „Dekartova greška“ (pročitajte više na http://www.elektronickeknjige.com/polsek_darko/zapisi_iz_trece_kulture/pages/053.php
) naglašavajući da moždane funkcije mogu opadati uslijed ozljede koja se
dogodila u nekom nepovoljnom vremenu za sami mozak. Istina. Baš kao i kod ADHD
gdje je nemoguće pronaći neku
struturalnu „grešku“ mozga, traumatska ozljeda mozga je pitanje „uznemiravanja
mozga u lošem trenutku“. Ako je to
slučaj, onda neurofeedback treba uzeti u obzir kao pomoć, a zapravo i to je.
Koristeći neurofeedbak za oporavak kod trauma mozga, rezultati su nerijetko
zapanjujući i značajni.
Jedan problem kod ovog modela je taj da posljedice ozljede mozga mogu
voditi do vrlo malih problema. Da li postoji dijete koje je tijekom svojeg
odrastanja imalo hrpu ozljeda mozga bilo koje vrste, bilo da ga je udarila
bejzbol loptica na igralištu, ili je palo iz kolica na terasu, ili je glavom
udario u dno bazena, ili je glavom udarao loptu na nogomentu, ili je pretrpjelo
manji potres mozga iz nekih razloga, ili se glavom sudario s prijateljem kad su
igrali košarku, ili je udario glavom u vjetrobransko staklo pri prometnoj
nesreći? Ako su svi ti događaji problematični, zašto svi ne hodamo okolo s
ozljedama mozga? Odgovor je u vulnerabilnosti (osjetljivosti) osobe, djeteta. Oni
koji pate i osjećaju posljedice i od malih ošetećenja mozga su zapravo osobe koje su bile „spremne“ za
to, tj. koje su već imale predispoziciju za neku disfunkciju mozga, na ovaj ili
onaj način. Pri tom prvo mislimo na dijete s ADHD-om. Također mislimo i na
dijete koje je imalo neku traumu tijekom poroda. Pa mozak pod utjecajem droga,
mozak osoba s Tourette sindromom, mozak sklon depresijama i anksioznosti, mozak
sklon čestim glavoboljama ili mozak sklon lošem spavanju. Ukratko, traumatska
ozljeda mozga zapravo pogurne osobu koja već stoji na rubu litice. Ako je mozak
ionako već na rubu nestabilnosti, trauma bilo koje vrste ga može gurnuti preko
ruba. To možemo reći i na drugi nači: traumatska ozljeda mozga koja se dogodi u
lošem trenutku za mozak, pogoršava već unaprijed postojeće probleme. Stoga,
traumatsku ozljedu mozga ne možemo gledati kao neko posebno područje, već je
ona prisutna kod gotovo svega onoga što mo već ranije somenuli, samo u drugom
kontekstu. Sa svim tim simptomima smo već radili, samo što su se razlikovali u
težini prisutnosti.
Zbog toga što su ozljede glave bilo koje vrste često prisutne, ljudi ne
vole razmišljati o tome kao o ozljedama glave (ne za one manje). Često,
prilikom inicijalnog pregleda, kad pitamo roditelje da li je njihovo dijete
ikada pretrpjelo ozljedu glave, odgovor će biti „nije“. Takvi se događaji
obično i ne pamte jer ovako i onako nisu bili medicinski ozbiljni. Dijete je
možda bilo odvezeno na hitnu radi krvarenja na glavi jer se udarilo, ali ako
nije bilo prijeloma kosti ili očiglednih znakova potresa mozga, vrlo vjerojatno
da će liječnik sanirati ranu, možda zašiti posjekotinu, ali će dijete poslati
kući. I život ide dalje. Eventualni loš akademski uspjeh nikada nije povezan s
onim što je dijete pretrpjelo taj dan.
Upravo zbog toga što učinci traumatske ozljede mozga nisu shvaćeni
ozbiljno, ili nisu prepoznati, ili nisu testirani i ne rješavaju se kao takvi,
mi zaprao imamo još jedan slučaj „Nedohvatljivog djeteta“. Drugi veliki faktor,
nama zanimljiv, je činjenica da se takva vrsta problema jako slabo može
riješiti medicinskim modelom pristupa. Software-ski problemi zahtjevaju
software-sko rješenje. Tu dolazi neurofeedback! Stoga, traumaske ozljede mozga
je šesta velika kategorija „Nedohvatljivog djeteta“.
Uzimanje droga i put u ovisnost
U svim već spomenutim kategorijama imamo uvjete za koje dijete nije
odgovorno.
Kada je riječ o ponašanju tinajdžera koji posežu za drogama, imamo
problem tvrdoglavog ponašanja koji mlade osobe namjerno rade same sebi. Sama
aktivnost ne izgeda im štetno, ili barem
ne izgleda tako u samom početku ili kratkotrajno gledano. A tu je i problem kod
kojeg mladi ljudi misle, kako je to njihov odabir tako će i bez problema biti i
njihov izbor da s tim stanu. To nije nešto gdje će roditeljsko uvjeravanje ili
savjetovanje stučnjaka ili čak dugotrajna psihoterapija najbolje pomoći. Uzimanje
droga se jednostavno ne vidi kao veliki problem (kad se počne), stoga
savjetovanje ne može biti od velike pomoći. Potrebno je drugo rješenje.
U skladu s modelom koji predlažemo u ovoj knjizi, ponašanja koja dovode
do uzimanja droga treba gledati u terminu vlastitog odabira za rješenje software-skog problema. Neke droge se biraju
da bi se osoba osjećala dobro, međutim, većina osoba ih bira da bi se osjećali
manje loše! U oba slučaja, odabir droge nudi dugoročnu „pozitivnu isplativost“
za te osobe. To se može vidjeti kao pokušaj reguliranja vlastitog stanja koje
još ne pripada onome čime se bavi psihijatrija. Na primjer, imamo vrlo
odriješite, uspješne ljude kojima marihuana ima vrlo specifičnu i korisnu
ulogu. Što se nas tiče, danas je zaista neosporno da marihuana ima svoju
pozitivnu ulogu u medicinskom smislu. S jedne strane, može pomoći stabilizaciji
mozga pri epi napadajima. S druge strane može jako smiriti preuzbuđen
mozak. Kao i kod drugih llijekova,
kratkoročni pozitivni učinak ima svoju cijenu u dugoročnom utjecaju na
funkcionalnost mozga. Nešto drugo je potrebno, to je neurofeedback.
Ako droga doprinosi „pozitivnoj isplativosti“ za onoga tko ju koristi,
onda i to nešto drugo mora upotpuniti potrebu za povećanom funkcionalnosti ili
poboljšanjem mentalnog stanja. Besmisleno je jednostavno mahnuti prstom kao da
to nije tako i kao da to ne odobravamo. U svakom slučaju, snaga volje je pri
tom precijenjena. Koristeći
neurofeedback mi smo u poziciji da treniramo mozak tako da mu droge nisu
potrebne kako bi se dosegla poboljšana razina funkcionalnosti. Jednostavno, do
te razine dolazimo na drukčiji način. Kada se to postigne, potreba za drogom na
sasvim prirodan način nestaje. Imali smo
mnogo klijenata koji su nam svojevoljno rekli da više ne koriste marihuanu, da
više ne piju previše ili da više ne puše. Nito ih nije prisiljavao na to.
Jednostavno, mozak više nije trebao te „lijekove“ te su se maknuli. Zapravo,
vrlo često, klijenti su iznenađeni svojim ponašanjima govoreći: „Zaboravio sam
to uzeti.“ Stoga, ako je klijenat to zaboravio uzeti, jasno je da to više nije
problem ovisnosti!
Osim problema funkcionalnosti mozga, ipak nam ostaje i pitanje nagrade.
Neki uvjerljiv slučaj može se objasniti s pretpostavke da je ovisnost o drogama
odgovor na tzv. „sindrom pomanjkanja nagrade“ (engl. Reward Deficiency
Syndrome- RDS; stanje koje karakterizira niz kompulzivnih i impulzivnih
ponašanja, uzrokovanih genetskom predispozicijom, a upravo zbog tih
ponavljajućih ponašanja često su prisutna kod: osoba sklonim drogama,
adolescentnoj/odrasloj pretilosti, ADHD, pušenju, patološkom kockanju,
ovosnosti o internetu, patološke agresivnosti, maloljetničke delinkvencije,
kronične boli i drugim ponašanjima). Pri
tom sindromu, mozak ima pomanjkanje mogućnosti za samosmirivanjem te
pomanjkanjem sposobnosti za pronalaženje interne-unutarnje nagrade. EEG trening
također se bavi i tim problemom. Ključne frekvencije koje se koriste kod
treninga ovisnosti su one koje su povezane s našim iskustvom zasićenosti i
zadovoljstva. Neurofeedbackom ne postižemo stanje slično euforiji uzrokovanoj
drogama. Za neurofeedback, zasićenost je više od užitka. Trening kod ovisnosti
daje osjećaj dovršetka, pomirenja sa samim sobom, zdravijeg i pozitivno
emocionalnijeg odnosa s drugima. Neurofeedbackom ne zamjenjujemo jednu ovisnost
s drugom. To nije methadon. Donosi zadovoljstvo serotonina više negoli euforiju
dopamina.
Adolescenti oji su podlegli iskušenju droga , pomoć je da
treniramo mozak- software-sko rješenje za software-ski problem. Neurofeedback
je pomoć i kod potpuno razvijene ovisnosti! Sukladno tome, upravo smo završili
četverogodišnju studiju koja će tek biti objavljena, a koja nam govori kako su
osobe koje su prošle neurofeedback trening kod svojih ovisnosti i nakon tri
godine ostale „čiste“. Pa ako se toliko može postići kod okorjelih ovisnika,
onda zasigurno može biti i od pomoći mladim ljudima (adolescentima) koji su
svojim odabirom krenuli po tom putu.
Stoga,
ovo je sedma kategorija „Nedohvatljivog djeteta“ gdje možemo primijeniti
neurofeedback.
Psihičke traume
Kada je riječ o cijelom području psihičkih trauma, imamo posla s
drukčijim područjem kao što je to traumatska ozljeda mozga gdje je većim
dijelom problem skriven. Ipak, stručnjaci za mentano zdravlje znaju da je postoji
strahovito veliki negativni utjecaj takvih trauma koji se mogu pronaći u ranom
seksualnom ponašanju kod djece, fizičkom i psihičom zlostavljanju, agresivnim i
destruktivnim ponašanjima, pa čak i u akademskom neuspjehu. Mogu se
manifestirati u poremećajima prehrane i spavanja. Neurofeedback pomaže na način
da dozvoljava osobi da ozdravi od ranijih trauma. Taj rad zahtjeva drukčiji
protokol od onoga koji se koristi za ADHD, no o tome nećemo dalje pisati. Za
ovu svrhu, dovoljno je reći da je neurofeedback dio sveobuhvatnog i suvremenog
programa u liječenju poremećaja u prehrani (pr. anoreksija, bulimija) ili za
druge posttraumatske stresne reakcije (PTSP). Stoga, imamo i osmu kategoriju
gdje je neurofeedback osnovni sastojak kojim se doseže „Nedohvatljivo dijete“.
Problemi odnosa-povezivanja (attachmenta): Poremećaji odnosa i Autistični
spektar
Slučaj kad djeca rastu u emocionalno nepovoljno okruženju, pri čemu su
zanemarena ili traumatizirana u svom ranom životu, predstavlja područje
mentalnog zdravlja koje je jako teško tretirati. Nažalost, ta je pojava sve
češća, naročito kod djece koja su ostavljena u sirotištima sve po svuda po
svijetu ili od djece koju odgajaju majke koje same imaju mentalnih problema ili
imaju problema s drogama. A djeca su došla na svijet spremna na toplu
emocionalnu vezu sa svojim mamama. Ako im, nažalost, ta mogućnost nije pružana,
ozbiljna prejaka aktiviranost živčanog sustava i ekstremna emocionalna
deregulacija je siguran razvojni ishod. S takvom djecom se vrlo teško povezati,
uspostaviti neki zdravi odnos, teško ih je umiriti. Njihova su ponašanja nepredvidljiva, od
nametljive privrženosti u jednom trenutku do ispada bijesa u drugom. Zbog toga
što je takvo stanje vrlo teško prepoznati, znanstvenici su predložili da je
razdoblje ranog emocionalnog učenja zapravo „kritično razdoblje“, misleći pri
tome da ako se emocionalno učenje ne dogodi unutar određenog vremenskog
razdoblja, mogućnost za to dijete je zauvijek izgubljena.
Dokazano je da je moguće trenirati emocionalnu regulaciju kod te djece i
u kasnijim godinama. To znači da i kod tako teških slučajeva zapravo imamo
posla sa software-om, a ne s hardware-om. Emocionalna regulacije se može
naučiti u bilo kojem životnom dobu. Naravno, što prije, to bolje, ali
izgleda da ne postoji kritično razdoblje za učenje emocionalne regulacije.
Godinama smo učili kako izazvati EEG kako bi se stimulirale ključne kortikalne i subkortikalne poveznice koje su uključene u regulaciju emocionalnog kruga pri
tom nam dajući uvid u vlastitu empatiju. Nevjerojatno, putevi povezanosti s
vlastitom emocionalnosti, već su prisutni u trenutku rođenja i oni ostaju
netaknuti tijekom bilo kakve traume, iako mogu biti poremećeni u organizaciji
sve do trenutka kad se pod utjecajem EEG treninga ponovno mogu reorganizirati.
Jedino je problem ako su emocionalne poveznice funkcionalno ometene, gotovo ih
je nemoguće „popraviti“ terapijom razgovora (psiholog, psihoterapeut). Stoga,
neurofeedback je polazna točka.
Utvrdili smo da baza emocionalne
povezanosti leži u desnoj hemisferi mozga. Stoga, ovo stanje gotovo uvijet
treba trening desne strane mozga. Također smo radili na interakciji između
obiju hemisfera s namjerom da ih bolje povežemo. U svakom slučaju, neurofeedback
dovodi mozak ubolju komunikaciju sa samim sobom.
Jedna vrlo srce-parajuća priča može na poslužiti da budemo mnogo
konkretniji. To je priča o Kyle-u, šestogodišnjem dječaku kojeg je udomila
jedna obitelj koja se s njim upoznala u vrtiću gdje su udomitelji radili. Prije
toga bio je maknut iz druge udomiteljske obitelji jer je namjerno započeo
požar, i bez sumnje je bio na najboljem mogućem putu za odjel psihijatrije u
bolnici ili neki drugi oblik instucionalizacije. Kyle je imao prošlost punu zlostavljanja.
Njegovi biološki roditelji su također bili djeca koja su rasla u udomiteljskoj
obitelji i isto tako su u svojoj povijesti imala i fizičko i seksualno
zlostavljanje kad su bili mali. Kyle je često puta bio hospitaliziran zbog
pomanjkanja brige i zlostavljanja. Prvobitno je bio smješten u udomiteljsku
obitelj zajedno sa svojim biološkim mlađim bratom, ali ga je pokušao ubiti kao
i obiteljskog psa. U drugoj obitelji, udomiteljski otac ga je tukao i
palio.
Kyle je postao jedan od najtežih slučajeva kojeg je bilo udomiti. Njegovo ponašanje je bilo nemoguće, prkosno,
nekontrolirano, sklono lutanju. Pokazivao je značajke reaktivnog poremećaja
odnosa- vezivanja (attachmenta) u najgorem mogućem obliku. Izuzmemo li 3-4 sata
sna, Kyle je imao napade epizoda vrištanja. Imao je dnevne napade i noćne more.
Baš kad su i zadnji udomitelji razmatrali mogućnost da stave Kyle-a u bolnicu
na psihijatriju, upoznali su neurofeedback preko svojeg susjeda. Bili su
skeptični, ali ujedno i očajni te je Kyle počeo sa svojim prvim tretmanom.
Čak i nakon prvog tretmana, Kyle je spavao u komadu 12 sati. S ovakvim
ohrabrenjem, Kyle je trenirao dnevno u sljedeća dva tjedna, i dva puta tjedno
nakon toga. Ubrzo se bolje povezao sa svojom udomiteljskom majkom i plakao po
prvi puta. Počeo je pokazivati empatiju za druga živa bića. Neprestalna želja
za hranom je prestala. Povremeno je dozvoljavao da ga se zgrli i iznenadio je
svoje udomitelje emocionalnim reakcijama. S vremeno su oba roditelja postali
neurofeedback terapeuti kako bi sami provodili treninge. Napredak se i dalje
postizao u skokovima i granicama. Dječak je napredovao na kognitivnom i
motoričkom području, zajedno s poboljšanjima emocionalne regulacije. Danas je
prošlo već dvije i pol godine od trenutka kad su udomitelji uzeli Kyle-a u svoj
dom. Sada su u procesu posvajanja dječaka! Ozdravljenje ovog dječaka ne bi bilo
moguće bez volje i ljubavi Jamesa i Kim Vieira, ali isto tako ne bilo moguće
bez neurofeedbacka!
Stavili smo autistični spektar poremećaja unutar iste općenite
klasifikacije. U biti i autizam je vrsta poremećaja povezanosti (attachmenta).
Dok je kod gore spomenutog RAD-a (reaktivni poremećaj povezanosti- Reactive
Attachment Disorder) „majka“ emocioalno nedostupna, nepredvidljiva ili
nepouzdana, u slučaju autizma djetetov živčani sustav je nedostupan za
povezivanje. To može biti iz različitih razloga; genetski, metabolički ili
razvojni. Ishod je sličan kao i kod RAD-a na način da je živčani sustav te djece
visoko pre-aktivan, ali u tom slučaju govorimo o odsutnosti odnosa radije
negoli o visoko promjenjivom i nestabilnom građenju odnosa s drugim osobama.
Zbog unutarnje nepovezanosti, možda postoji nedostatak vlastitog doživljavanja odnosa s drugima.
Ali, i to se da utrenirati. U ovom
slučaju rezultat je neizvjestan gdje najveći problem leži u tome što govorimo o
organskom stanju. Tu znamo da imamo ne samo software-ski problem, već i
hardware-ski.
Neurofeedback, jednostavno, treba trenirati i onda možemo otkriti dokle
možemo stići za svaki slučaj posebno. Možemo očekivati dugi put prema smirivanju
preuzbuđenog živčanog sutava, ali isto tako možemo pomoći i osnovnim
emocionalnim uključivanjem. Vrlo često, kao rezultat treninga neurofeedbackom,
ta djeca odjednom progovore. To se zna dogoditi tako iznenada da izgleda kao da ta djeca već znaju jezik od
prije. Samo što se nisu opterećivala s time da ga koriste jer je zapravo problem
bio mnogo dublji, a to je problem odnosa. Problem je u komunikaciji s drugima,
ne u poznavanju jezika. Stoga, umjesto
da treniramo lijevu hemisferu mozga (problemi govora), mi treniramo desnu
stranu mozga odgovornu za emocije. Trening se provodi vrlo slično kao i kod
RAD-a. To je deveta kategorija kod koje neurofeedback pomaže kod zadovoljavanja
potreba „Nedohvatljivog djeteta“.
Poteškoće u učenja
Posljednju kategoriju čine poteškoće u učenju. To smo uključili na kraju
zbog toga što poteškoće u učenju ne privlače takvu pozornost kao problem
uzimanja droge, poremećaji ponašanja ili suicidalne misli. Ne završavate na sudu jer imate poteškoća u učenju. To su
kronični problemi oko kojih se ne događa velika drama i koji često ne idu u
smjeru traženja intervencije. S druge strane i u
zatvorima ima mnogo osoba koje su imale poteškoće u učenju. To je mnogo
veći problem od ADHD-a u školama. On vjerojatno utječe jako, ali tiho na
samopoštovanje.
U većini slučajeva, poteškoće učenja predstavljaju software-ski problem
mozga. Postoji općenito mišljenje da ih je teško prepoznati kako bi se
intreveniralo, no neurofeedback pomaže i u tome pa je to deseta kategorija u
dohvaćanju „Nedohvatljivog djeteta“.
Problem iracionalnog i epizodičnog nasilja u djece
Naše društvo se stalno bori s problemom nasilja među djecom i nad djecom.
Taj problem proizlazi iz nekoliko osnovnih psihičkih problema: 1) Poremećaj
ponašanja- rođak ADHD-u; 2) dječja depresija; 3) bipolarni poremećaj; 4)
Turette sindrom; 5) epilepsije temporalnog režnja; 6) traumatske ozljede mozga;
7) drogom uzrokovana ponašanja; 8)RAD- reaktivni poremećaj povezanosti. Najvjerojatnije,
u specifičnim slučajevima dječje nasilje je posljedica međudjelovanja nekih od
spomenutih rizičnih faktora.
Mnogi drugi problemi uzrokuju sekularno povećanje nasilja među mladim
ljudima u posljednjih nekoliko desetljeća:
1) Pad obiteljske
stabilosti za vrlo mnogo djece
2) Loša prehrana
3) Deregulacija
glukozom
4) Intolerancija
na hranu
5) Toksičnost
teških metala
6) Utjecaj nasilja
s televizije
7) Destabilizirajući
učinak neprikladnih lijekova
8) Relativno
obezvrijeđivanje individualnosti radi sve većeg broja djece u školama
Iako je učinke teško kvantificirati, mediji bi trebali biti zabrinuti
radi stalnog isprobavanja nasilnih i detruktivnih ponašanja u okolini, posebno
prema ranjivoj djeci o kojoj pišemo u ovom djelu. U našem je društvu sveopće
prihvatljivo da djeca stiču iskustva kroz vlastite emocije pri traženju uzbuđenja, nasilja i besmilenih smrti,
i to rade u kontekstu koji zaboravlja na tradicionalne moralne vrijednost i
izbor. U konačnici, jedini način da se „isprazne“ napetosti uzrokovane
filmovima i video igricama je da se to isto iskustvo ponovi i replicira u
stvarnosti, primjer, da se bude redatelj vlastitoj igri, drami.
Kako god bilo ostaje nam istina da što više gledamo divijantna
ponašanja, postaje nam jasnije da su ona poljedica problema mozga, a ne
namjernog procesa koji je sukladan vrijednostima osobe. Kao što smo već i
spomenuli, takve probleme mozga označavamo kao probleme software-a mozga i
kao takvi dostupni su software-ski usmjerenom rješenju- neurofeedback
treningu. Svatko tko je zaista zabrinut
za mentalno zdravlje naše djece, mora uzeti u obzir neurofeedback kao dio
programa pristupa djeci koja pokazuju narušena mentana stanja. Isto tako,
svatko tko je zabrinut za utjecaj nasilja u našem društvu, mora razmotriti
neurofeedback kao dio sveobuhvatne strategije javnog zdravstva.
Druga strana genijalaca
U gore navedenom, susretali smo se sa stanjima koje je dosta teško
uočiti. Postoji i druga perspektiva tih stanja koja zahtjeva pažnju;
problematično dijete u uspješnim obiteljima. Mnogi su se roditelji našli u
situaciji koji, ako je u pitanju genetika, misle da bi sve trebalo biti u redu.
Oboje roditelja relativno dobro funkcioniraju kao odrasle osobe i kao
roditelji, možda su uspješni profesionalci, ali se ponekad pitaju zašto se
njihovo dijete muči u školi. Ili se oboje roditelja prisjeća kako su u tim
počecima školovanja bili jako dobri u školi i željeli su više i bolje, a njihova
se djeca jedva održavaju. Ili, neka djeca pokazuju dobar napredak u različitim
područjima, ali ih jedno područje doslovce vuče dolje i ne mogu biti dovoljno
uspješni.
Kao što smo već pomenuli, jedno je rješenje u genetici. Partneri se
obično vjenčaju sukladno sličnim težnjama: impulzivnost može biti zajednička
osobina, kao i želja za traženjem uzbuđenja, naročito među jako mladim
parovima. Roditelji mogu imati zajednički interes, slobodno spomenemo, na
primjer povremeno korištenje droga u mladosti. Drugim riječima, stil
funkcioniranja mozga im je sličan. Možemo se složiti da određeni stupanj opsjednutosti
pomaže kod ostvarivanja vlastitih ciljeva. Danas i hipomanija (ponašanje slično
maničnom ali znatno blaže; pojedinac u stanju hipomanije izgleda euforično,
energizirano i „kreativno”, nestrpljiv je, ali i loše rasuđuje) dolazi blizu
definiranja uspješne osobnosti. Uspješne osobe izgledaju kao da se kreću kroz
život uvijek malo nagnute prema naprijed. Kad se takve tendencije odraze u
genetskom kodu djeteta dobivenom i od majčine i od očeve strane, ne treba nas
iznenaditi da su ta djeca gotovo gurnuta preko granice optimalne izvedbe u
disfunkciju. Slijedeći liječnika Davida Comingsa, mi to zovemo „druga strana
genijalca“.
Ako je
ovo slučaj u vašoj obitelji, možda bi bilo dobro da to pokušate razumijeti sa
stajališta „sindroma u sjeni“, subkliničke manifestacije već utvrđenog
kliničkog sindroma. Najčešći od njih je, naravno, ADHD. To je najčešće
dijagnoticiran poremećaj u djetinjtvu, ali isto tako, vjerojatno bi mnogi
predjsjednici i direktori velikih tvrtki imali dijagnozu ADHD-a, da je ona
postojala u vrijeme njihovog
djetinjstva. Očigledno, postoji i dobra strana tog stanja. Nemir ADHD-a u
razredu, isplati se u poduzetništvu. Postoji određena prihvaćenost i
tolerancija na rizična ponašanja i ponašanja sklona avanturama jer se
prihvaćaju kao pozitivna u izvršnom funkcioniranju. Osoba s ADHD-om opisana je
kao „lovac u framerovom svijetu“ (vidi objašnjenje termina na: http://adhdhunter.com/blog/2009/03/hunter-in-a-farmers-world/),
usmjerena prema novim iskustvima, s jedne strane, a s druge strane nije spremna
na težak posao i zaokupljenot sitnicama. U tom pogledu, ADHD nije toliko
poremećaj koliko stil funkcioniranja mozga koji optimalno funkcionira za neke
izazove, a za neke ne. U nekim testovima sposobnosti kojima se ispituje brza
prosudba, djeca s ADHD-om pokazala jako dobre rezultate.
Zato,
ako vas zove učiteljica da vam kaže da vaše dijete treba Ritalin, možda je
izazov da kažete:“ On je u redu. I ja sam bio takav u njegovim godinama.“ To je
možda istina, ali bi to mogao biti i slučaj kad je mozak vašeg sina pod
drugačijim utjecajem nego je bio vaš u tim godinama. Ono što je bio „sindrom
sjene“ u vaše slučaju, mogao bi biti pravi izazov za vaše dijete. Iz nekog
potpuno neshvatljivog razloga, čini se da su današnja djeca pod puno jačim
izazovima nego je to bio lučaj s prijašnjim generacijama.
Neka druga
stanja koja su često zamaskirana u „sindromima sjene“ su Tourette sindrom,
opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD) i bipolarni poremećaj. U manifestaciji
sindroma sjene, TS i OCD često vode do velikih profesionalnih uspjeha. Tu može
biti prisutna čelična odlučnost, traženje uzbuđenja kao i orijentiranost k
preuzimanju rizika, a i dar prisutnosti visoke razine energije koja ne pada. Djeca
koja su u sindromu sjena svojih roditelja, često su suočena s drukčijom slikom
TS-a ili OCD-a: motorički i/ili vokalni tikovi, mucanje, čupanje kose,
hiperseksualnost, perseveracije itd., što može dovesti do društvenog odbijanja
i dubokog gubitka samopouzdanja. I to je opet „druga strana genijalca“."
Reference:
Zaretsky, S (2009): Reaching the Unreachable Child: Using
Emotional Wisdom To Help Children Recover from Hopelessness and Negativity, Full Court Press (books.google.com/books?isbn=0578033453)
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.