ERFCON 2017. 17-19.05. Zagreb


Od 17-19. svibnja u Zagrebu je održana 9. međunarodna konferencija Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pod nazivom ERFCON 2017. Okupljajući znanstvenike, studente, početnike, teoretičare i praktičare iz svih područja edukacijske rehebailitacije, rehabilitatore, logopede i socijalne pedagoge, zaista se u tri dana moglo čuti dobrih predavača s vrlo zanimljivim temama iako moram priznati, a osjećam i neku dužnost da to primjetim je da u Hrvatskoj gdje nam ionako nedostaju seminari, konferencije ili ti ga stručna druženja za razmjenu mislli, spoznaja, prakse, dogodi se ovakva super konferencija, ali eto, obvezno je bilo pričati i slušati engleski jezik...pa sad, kad uzmem, da i nema toliko nas radnika koji baratamo engleskim jezikom dovoljno dobro, nažalost i ovaj skup znanja i iskustava bio je “nedostupan” za mnoge željne novih informacija. No, bilo nas je dosta, organizacija za svaku pohvalu, predavači također, prostor super.
I, eto, moja malenkost dala je doprinos sa svoja tri predavanja čije sažetke možete pročitati u knjizi sažetaka.
Možda i ne bih imala potrebu ovo sve spominjati da jedno od mojih predavanja nije izazvalo nešto poveću pomutnju, čak ljutnju i duboko razočarenje, predavanje koje je isprovociralo neke stručnjake do te mjere da su ustali i izaši, a prije toga imali su snažnu potrebu za burnom reakcijom koja je išla i do vrijeđanja kako ja pričam kao da ne živim u Hrvatskoj i da ja ne smijem misliti na način koji mislim... kako ti stručnjaci ipak nisu dali konstruktivni razgovor i čekali da se odgovori na postavljeno pitanje, već su imali monolog u kojem netko može razumijeti da su “ugroženi” njihovi stavovi i uvjerenja, ali da će vas uvjeravati kako nemate pravo čitati što želite i kako ćete uništiti sustav u kojem jeste, a o djeci i da ne govorim, mislim da je vrlo neprofesionalno jer po osobnom nahođenju, rasprava je nužna, različita mišljenja su nužna, pa čak i kaos je povremeno nužan, jer samo na taj način možemo doći do nekih odgovora i stati korak van začaranog kruga u kojem nema ničeg novog, a i nitko se ne usudi krenuti nekim drugim smjerom, već samo svi slijepo slijede korake uhodane zadnjih dvadeset godina. No, srećom, moja pristojnost i duboko poštovanje prema tim osobama dala je vremena da završe svoj monolog, komentar ili, možda, obranu svojih rigidnih razmišljanja, nisam ni sama sigurna koju sam to “ladicu ” otvorila svojim mislima i stavovima o djeci s poteškoćama iz autističnog spektra.Čak ne mogu niti napisati “poremećaji iz autističnog spektra” (mi uporno prevodimo engleski jezik, dok imamo prekrasan hrvatski), jer pitam se koji je to poremećaj, što je to poremećeno?! A da ta djeca imaju poteškoće, imaju, jer naše društvo ne funkcionira onako kako to oni čine i tu im je teško dok ne nauče one vještine koje im trebaju da bi bili prihvaćeni u sivilu midiokracije. Nažalost, neki s više, neki s manje uspjeha. Nažalost, kada je bio moj red da odgovorim na “napad” stručnjaka, nije bilo vremena, a i stručnjaci su napustili prostor zamahivajući kao da se čude sami sebi što su uopće imali potrebu doći na moje predavanje i potrošiti svoje vrijeme na ovakve “gluposti” koje su imali prilke čuti. Drago mi je, i nadasve sam vesela... možda “osuđena”, možda ne shvaćena, možda shvaćena kao laprdalo, možda ubuduće ne primjećena, možda ne poželjna, možda ne dorasla, možda nisam zaslužila mjesto u akademskim krugovima, ali...daj Bože da sam pokrenula razgovore i pričanja koja će barem uzburkati ovo nepomično stanje o tome da sve znamo o autizmu. Mi gradimo most izmežu teorije i prakse koji se svaki puta digne u sredini, kako bi dijete u spektru prošlo ispod njega...pitam se kad će taj most čvrsto stajati, a dijete će biti to koje će trebati ipak blago pognuti glavu, proći ispod i uspraviti se u visine...