14. i 15.11.217. aktivno smo sudjelovali na prestižnoj međunarodnoj konferenciji ABAI u Parizu. Ogroman skup stručnjaka koji raspravljaju o ljudskom ponašanju, a kao i obično tema razvojnih poteškoća iz autističnog spektra opet je jedna od najzanimljivijih. Od najranije životne dobi do starosti. Koliko je biti čast dio tog skupa toliko je i depresivno vidjeti koliko neke zemlje imaju mogućnosti istraživanja, potporu državnih institucija i ne samo to, već i koliko se cijene nj...ihovi uspjesi, dosezi, pokušaji, trud. Daleko smo mi od svih tih ljudskih odnosa, da profesionalizam niti ne spominjem, a opet, sa svojih nekoliko riječi “zaškakljam” umove nekih znanstvenih razina koje me usprkos vizualno prikazanoj stvarnosti uvjeravaju da je to “nemoguće”. Ne znam zaista, da li je to u pitanju osobni stav ili jednostavno ne želimo u globalu priznati da su djeca s autizmom i te kako sposobna djeca i jedino što trebaju su izazovi za koje smo mi odgovorni da li ćemo ih staviti pred njih i očekivati da na njih reagiraju ili ćemo se s njima jednostavno igrati samo iz razloga što ovako i onako smatramo da ona ne mogu naučiti ili još gore da “što će to njima u životu”. Sva predavanja koja sam posjetila, bila su informativno edukativna, predivnih slajdova, grafičkih prikaza, vidljivih spoznora, uvaženih imena, ali da li bi mogla izvući nešto što bi sutra koristila u radu s mojom djecom postavljajući neki inovativni iskorak u razvoju odgoja i obrazovanja te djece, nažalost, ništa. No, idu novi dani, nove misli, nova djeca, novi pokušaji, novi trud, novi rad, novi promašaji. Zaista, autistični spektar poteškoća izazov je koji ne bi propustila ni za što na svijetu baš zato što je toliko kompleksan i heterogen da je vrijedan divljenja i prkosa istovremeno.